TRAŽI DALJE:
STRUKE:

olovo

olovo, simbol Pb (lat. plumbum), kemijski element (atomski broj 82, relativna atomska masa 207,2), ima četiri stabilna izotopa s masenim brojevima 204, 206, 207, 208 (posljednja tri konačni su produkti triju prirodnih raspadnih nizova radioaktivnih elemenata) i više radioizotopa. Olovo je poznato od davnine, od prije 5000 do 8000 godina. U prirodi se pojavljuje od reda u spojevima, vrlo rijetko samorodno. Najvažnija je ruda galenit, a manje su važni ceruzit, anglezit i dr. Olovo je modrikastosiv metal, na svježem prerezu vrlo sjajan, stajanjem na zraku potamni zbog stvaranja zaštitnoga sloja oksida i karbonata. Mekano je i teško (gustoća 11,35 g/cm³), niska tališta (327,5 °C), mehanički slabo, slab vodič topline i elektriciteta. Kovko i rastegljivo, lako se valja u tanke folije, izvlači u žice i ekstrudira u cijevi. Korozijski je vrlo postojano, otporno je prema kloru, sumporovu dioksidu, sumporovodiku i većini kiselina, ali s dušičnom i octenom kiselinom u prisutnosti kisika tvori topljive soli; neke organske kiseline i alkalijske lužine polako ga nagrizaju. Dobiva se prženjem galenita, pri čem sulfid prelazi u oksid, koji se koksom reducira do metala. Po drugom se postupku galenit prži samo djelomično, a nastala smjesa olovnog oksida, sulfida i sulfata tali se bez prisutnosti zraka, pri čem sulfid reducira oksid i sulfat do metala. Sirovo olovo rafinira se oksidacijskim taljenjem ili elektrolitički.

Olovo je nakon željeza i cinka najjeftiniji tehnički metal vrlo široke primjene. Rabi se u izradbi akumulatora, plašteva električnih kabela, oklopa za zaštitu od rendgenskog i drugoga zračenja, spremnika za radioaktivne tvari, kemijskih aparatura, cijevi i uređaja otpornih prema sumpornoj kiselini (olovne komore), spremnika korozivnih plinova i sl. Olovne ploče ugrađuju se u zidove zgrada kao zvučna izolacija, te u temelje radi prigušivanja vibracija. Od olovnoga lima izrađuju se krovne obloge, olovne folije i tube služe za ambalažu, a cijevi za kanalizaciju. Olovo se od davnine rabi za izradbu ukrasnih predmeta i lijevanje kipova. Služi i za izradbu puščane sačme i puščanih zrna te lako taljivih slitina za lemljenje. Osim za akumulatore, velike količine olova rabe se za izradbu slitina s antimonom i kositrom, koje su boljih mehaničkih svojstava od samog olova, te u proizvodnji boja.

Olovni spojevi. Iako olovo tvori i četverovalentne, ne previše stabilne spojeve, najvažniji su njegovi spojevi dvovalentni. U vodi su topljivi acetat, nitrat, nitrit, klorat, perklorat i bromat. Tehnički je najvažniji olovni(II) oksid, PbO, olovna gleđa, težak žutosmeđi, crveni ili žuti prah, topljiv u kiselinama i vrlo koncentriranim lužinama, a dobiva se oksidacijom olova i žarenjem olovnoga(II) karbonata; služi u proizvodnji akumulatora, za izradbu vrlo kvalitetna olovnoga stakla, firnisa, kitova, u keramici, u proizvodnji kromovih pigmenata, za dobivanje minija, sikativa i dr. Olovni(IV) oksid, PbO2, težak, smeđi, u vodi i dušičnoj kiselini netopljiv prah, jako je oksidacijsko sredstvo, rabi se uglavnom za izradbu akumulatora, u industriji gume, pirotehnici i dr. Minij, olovni oksid, Pb3O4, točnije olovni(II) ortoplumbat(IV), Pb2PbO4, u suspenziji s lanenim uljem poznati je crveni, zaštitni pigment protiv korozije željeza i čelika. Bazični olovni(II) karbonat (olovno bjelilo) te bazični sulfat i silikat mnogo su se rabili kao vrlo kvalitetni bijeli pigmenti, ali je njihova uporaba zbog otrovnosti i štetnosti za zdravlje znatno smanjena ili napuštena. Jednako je tako i s poznatim antidetonatorom tetraetilolovom i s insekticidom olovnim(II) arsenatom. Olovni(II) acetat trihidrat, (CH3COO)2Pb ∙ 3H2O, slatka je okusa, služi, kao i olovni(II) nitrat, Pb(NO3)2, u bojadisarstvu i bojadisarskom tiskanju pamuka, za dobivanje drugih olovnih spojeva i kao kemijski reagens. Olovni(II) kromat, PbCrO4, važan je pigment kromnih boja. Olovni stearat dodaje se gumi, služi kao sikativ za lakove i pri preradbi polimernih materijala. Olovni trinitrorezorcinat rabi se kao inicijalni eksploziv.

Otrovanje olovom. Olovo i njegovi spojevi otrovni su. Olovo se kompleksno veže na okso-skupine enzima i tako ometa gotovo sve korake sinteze hemoglobina i metabolizam porfirina, sprječava djelovanje adenozin-trifosfataze odgovorne za proizvodnju stanične energije, ometa i sintezu bjelančevina i vrlo štetno djeluje na središnji živčani sustav. Trovanju olovom izloženi su radnici u naftnoj industriji, rudnicima, ljevaonicama, u proizvodnji olovnih akumulatora, boja, keramike i stakla, jer dolaze u dodir s prašinom i parama koje sadrže olovo i njegove spojeve. Olovo se iz organizma ne može izlučiti spontano, već se u njem nagomilava. Zato otrovanje mogu uzrokovati i količine olova manje od dopuštenih, ako je izloženost izvoru trovanja dugotrajna. Otrovanje se liječi tvarima koje s olovom tvore stabilne kompleksne spojeve i koje se mokraćom lako izlučuju iz organizma (npr. kalcijev etilendiamintetracetat i antibiotik penicilamin).

Citiranje:
olovo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 6. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45075>.