Mongolija

ilustracija
MONGOLIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Mongolija (puni naziv Republika Mongolija; Mongol Uls), država u srednjoj Aziji, između Rusije na sjeveru (duljina granice 3543 km) i Kine na jugu, istoku i zapadu (4677 km); obuhvaća 1 564 100 km².

Prirodna obilježja

Zbog velike udaljenosti od mora ubraja se u najizoliranije krajeve na svijetu. Velik dio teritorija obuhvaća prostrani planinski ravnjak na visini od 1000 do 2000 m (prosječna je visina 1580 m). Planine čine 42,5% površine; najviša gorja visoka su 3500 do 4374 m. Osobito su visoki srednji i zapadni dio zemlje, u koji prodiru planinski lanci međusobno odijeljeni širokim i dubokim dolinama. Na krajnjem zapadu, u duljini od približno 900 km, pruža se Mongolski Altaj (Nayramadlin Orgil ili Hüyten Uul, 4374 m), s 20-ak vrhova pod vječnim snijegom, jugoistočno od njega Gobijski Altaj, a u sr. dijelu Hangayn (4031 m). Između njih se nalazi područje Velikih jezera – depresija s više od 300 jezera. Od Hangaya se račvaju planinski lanci, prema sjeveru i istoku (gorje Hentii) ispresijecani širokim dolinama rijeka Selenge i Orhona te njihovih pritoka. U južnom dijelu zemlje prostire se stjenovita pustinja Gobi, a na istoku stepsko područje velikih nizina.

Zbog položaja u središtu kontinenta, planinama zaštićenog od utjecaja s mora, te velike apsolutne visine (najniža je točka Hoh Nuur, 518 m), klima je izrazito kontinentalna. Zime su duge (od listopada do travnja), vrlo hladne (prosječna siječanjska temperatura od –10 °C do –35 °C), a ljeta vruća (prosječna srpanjska temperatura od 18 °C do 26 °C). Najniža temperatura od –58 °C zabilježena je na sjeverozapadu zemlje (kraj jezera Uvs Nuur). Godišnja količina oborina iznosi 60 do 200 mm, a u planinama do 500 mm (najviše je oborina ljeti). Zbog toga su u Mongoliji najviše razvijene stepske, travne formacije, koje na jugu i istoku prelaze u polupustinju i mjestimično u pustinju (Gobi). Šume prekrivaju 9% teritorija; u planinskom području razvijena je šumo-stepa, a tajge se javljaju samo na krajnjem sjeveru (gorje Hetii).

Riječna je mreža najrazvijenija u sr. dijelu i prema ruskoj granici: Orhon (1124 km), Kerulen ili Herlen (1090 km u Mongoliji), Selenga (819 km) i Tuul (808 km). Slijevu Sjevernoga ledenoga mora pripada 51% površine, a Tihoga oceana 12%. U suhome južnom, a pogotovu u zapadnom dijelu Mongolije, rijeke (Hovd Gol, Dzavhan i dr.) ulijevaju se u slana jezera bez otjecanja (oko 37% teritorija; Har Us Nuur, Hyargas Nuur, Uvs Nuur). Najveća su jezera Uvs Nuur (3350 km²) i Hövsgöl Nuur (također Hübsügül; 2620 km², duboko 246 m), oba na sjeverozapadu zemlje. Veliko gospodarsko značenje ima podzemna voda u dolinama i depresijama (natapanje).

Stanovništvo

U Mongoliji živi 2 373 493 st. prema popisu 2000. ili 2 504 000 st. prema procjeni za 2004. Sa samo 1,5 st./km² (2000) Mongolija je najslabije naseljena država svijeta. Najgušće su naseljena područja na sjeveru sr. dijela zemlje, oko gradova Ulan Bator (Ulaanbaatar), Erdenet i Darhan, a najrjeđe pustinja Gobi (0,3 do 0,5 st./km²). Stanovnici su Mongoli, od kojih je najbrojnija skupina Halha (Khalkha; 81,5%, 2000), te Dörbed (2,8%), Burjati (1,7%) i dr.; od ostalih naroda najviše je turkijskih Kazaha (4,3%; ugl. na sjeverozapadu zemlje). Nakon komunističke vladavine, kada su ubijeni i protjerani mnogi redovnici i svećenici, stanovništvo slobodno ispovijeda tradicionalni budizam (lamaizam; 96% stanovništva, 1995), a obnavljaju se porušeni samostani. Od ostalih vjeroispovijesti najrašireniji je islam (4%). Službeni je jezik halha-mongolski. Nepismenost je znatno smanjena u drugoj polovici XX. st., pa iznosi samo 2,2% stanovništva starijeg od 15 god. (2000). Od 1950. god. (900 000 st.) do kraja XX. st. broj se stanovnika gotovo utrostručio (natalitet je 1960. iznosio 44‰). U 1990-ima porast se usporio. Prosječna godišnja stopa porasta broja stanovnika iznosi 1,3% (1997–2002), a rezultat je podjednake stope prirodnoga priraštaja (14,7‰ u 2001., a 12,0‰ u 2003). Stopa se nataliteta smanjuje (21,8‰ u 2001., a 18,4‰ u 2003) kao i mortaliteta (7,1‰ u 2001., a 6,4‰ u 2003); stopa smrtnosti dojenčadi iznosi 29,6‰ (2002). Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi je do 15 god. 35,8%, a starije je od 60 god. 5,2% stanovništva (2000). U poljoprivredi radi 47,1% stanovništva, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 11,6%, a u uslužnim djelatnostima 41,3% (2000). U gradovima živi 56,6% stanovništva (2000); najviše je urbanizirano područje sjev. dijela sr. Mongolije. Glavni je i najveći grad Ulan Bator (Ulaanbaatar) sa 760 077 st. (2000). Ostali su veći gradovi Erdenet sa 68 310 st., Darhan sa 65 791 st. i Choybalsan (Čojbalsan) sa 41 714 st.

Gospodarstvo

Početkom 1990-ih, nakon raspada SSSR-a i Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV), Mongolija je bila u ekonomskoj depresiji (oko 96% vanjske trgovine imala je u okviru SEV-a sredinom 1980-ih, a u zemlji je radilo oko 32 000 sovjetskih gospodarskih stručnjaka). Vrijednost BDP-a pala je s 3,5 milijarda USD (1989) na 768,4 milijuna USD (1993). Potom su slijedile ekonomske reforme i prijelaz na tržišno gospodarstvo, te postupni oporavak (1997. primljena je u Svjetsku trgovinsku organizaciju). Prema prosječnom je ekonomskom rastu od 6,9% 2008–18. Mongolija bila na devetom mjestu u svijetu. Vrijednost BDP-a porasla je na 11,4 milijarde USD (2017), 13,1 milijardu USD (2018) te na 13,9 milijarda USD (2019). BDP po stanovniku povećan je s 1172 USD (1990) na 4340 USD (2019). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (49,7%), a slijede industrijski (38,2%) i poljoprivredni (12,1%). Bogata su ležišta ugljena, bakra, molibdena, fosfata, volframa, nikla, cinka, željezne rude, zlata i srebra. Uz rudarstvo najrazvijenije su građevinska i prehrambena industrija. U poljoprivrednoj su ponudi pšenica, zob, ječam, krumpir, repa i drugo povrće; najviše se uzgajaju goveda, ovce, koze, konji i deve. Znatan je udjel siromašnoga stanovništva (28,4%, 2018), a stopa nezaposlenosti je 5,3% (2019). Ekonomski su važne doznake zaposlenih u inozemstvu (2017. najviše ih je u Južnoj Koreji, oko 46 000). Godine 2019. vrijednost doznaka je približno 560 milijuna USD, odnosno oko 4% BDP-a (najveće su bile 2004. 718,9 milijuna USD, odnosno 10% BDP-a). Godine 2019. vrijednost izvoza bila je 8,1 milijardu USD, a uvoza 6,2 milijarde USD. Najviše izvozi ugljen i rude (bakra, željeza, cinka i dr.), zatim zlato, sirovu naftu, konjsko i drugo meso, vunu i dr. Uvozi naftu i naftne derivate, vozila, strojeve i opremu, kemikalije, lijekove, hranu, odjeću i dr. Vodeći je vanjskotrgovinski partner Kina (80,7% izvoza i 31,3% uvoza). Izvozi još u Švicarsku (8,5%), Veliku Britaniju (3,6%) i dr. Uvozi također iz Rusije (28,5%), uglavnom naftu i njezine derivate, zatim iz Japana (9,5%), Južne Koreje (4,6%), SAD-a (4,3%), Njemačke (3,1%) i dr. Veličina je javnoga duga 73,3% BDP-a (2018).

Promet

Duljina željezničke mreže iznosi 1810 km (2004), a cestovne 49 250 km, od čega je samo 4% asfaltirano (2003). Glavne su prometnice Transmongolska željeznička pruga i cesta, koje prolazeći kroz središnji dio zemlje povezuju Rusiju (Transsibirska željeznica) s Kinom (1400 km); na njima leže glavna industrijska i trgovačka središta – Ulan Bator, Darhan i Erdenet. Od toga se cestovnoga pravca kraj Ulan Batora odvaja cesta koja vodi južnim podnožjem gorja Hangay i sjevernim podnožjem Gobijskog i Mongolskog Altaja prema ruskoj republici Altaj. U pustinjskom i planinskom području važnu ulogu imaju karavanski putovi (deve). Unutrašnja plovidba odvija se na jezeru Hövsgöl Nuur; plovne su rijeke Selenga (270 km) i Orhon (175 km), ali je promet slab (rijeke i jezera zimi se zaleđuju). Međunarodna je zračna luka Buyant Uhaa kraj Ulan Batora.

Novac

Novčana je jedinica tugrik (Tug; MNT); 1 tugrik = 100 munga (möngö).

Povijest

Mongolija je poznata od VIII. st., a bila je nastanjena mnogobrojnim, politički razjedinjenim plemenima, koja je tek 1206. sjedinio Džingis-kan u čvrsti savez. Za njegove vladavine Mongoli su osvojili gotovo cijelu Aziju i velike dijelove istočne Europe, tako da se Mongolsko Carstvo protezalo od Japanskog i Žutoga do Crnoga mora. Nakon konačnoga raspada Mongolskoga Carstva nakon Timur Lenkove smrti (1405) Mongolija je bila zahvaćena međusobnim borbama mongolskih feudalaca za prevlast. U XV. st. podijeljena je na Istočnu i Zapadnu, a u XVI. st. na Sjevernu i Južnu Mongoliju. Južna Mongolija potpala je 1636. pod vlast dinastije Qing (Ching) i, postavši jednom od unutrašnjih provincija Kine, prozvana je Unutrašnjom Mongolijom. Od tada je u sastavu Kine. Sjeverna Mongolija priznala je vlast mandžurskih osvajača 1691. i u drugoj polovici XVIII. st. nazvana je Vanjskom Mongolijom. Od Mandžurije se odvojila u kineskoj revoluciji 1911. Vanjska Mongolija proglasila se neovisnom od Kine, a vlast je preuzeo feudalno-teokratski sloj uspostavivši monarhiju na čelu s vjerskim poglavarom lamaista (bogdo-gegen) Dzebcunom Damba-Hutuhtuom. Autonomiju Vanjske Mongolije priznala je 1912. Rusija, a 1913. i Kina. Potkraj 1919. Kinezi su zauzeli Vanjsku Mongoliju i ukinuli njezinu autonomiju. God. 1921. osnovana je Mongolska narodna stranka (od 1925. Mongolska narodno-revolucionarna stranka – MNRP), pod vodstvom Suhe Batora, koja je povela borbu za oslobođenje Mongolije (uz pomoć sovjetske Crvene armije). Iste godine bila je osnovana i privremena narodna vlada i oslobođen glavni grad Urga (danas Ulan Bator). God. 1924. Vanjska Mongolija, koja je do tada bila formalno monarhija, proglašena je Mongolskom Narodnom Republikom. Uspostavljen je jednostranački komunistički režim, provedena nacionalizacija te sustavno potiskivano lamaističko svećenstvo. Uz pomoć Crvene armije odbijen je napad japanskih osvajača na Mongolsku NR (1939–40). U kolovozu 1945. mongolska armija sudjelovala je u razbijanju japanske vojske u Mandžuriji. SSSR i Kina, nakon prethodnoga dogovora triju velikih sila u Jalti, suglasile su se 1945. o neovisnosti Mongolske NR, uz pretpostavku da o tome odluči mongolski narod.

Neovisnost je potvrđena na referendumu 1945. te ju je priznala kineska nacionalistička vlada pod vodstvom Čang Kaj-šeka. Sa Sovjetskim Savezom je 1946. potpisan Sporazum o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći (na rok od 20 godina; obnovljen je 1966), a zemlja se razvijala uz sovjetsku ekonomsku i vojnu pomoć (1962. uključena je u Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć). Odnos prema Kini ovisio je o širim sovjetsko-kineskim relacijama; komunistička NR Kina (proglašena 1949) priznala je neovisnost Mongolije, ali ju je povremeno osporavala u razdobljima pogoršanih odnosa s Moskvom. Mongolsko-kineski sporazumi o ekonomskoj i drugoj suradnji potpisani su 1952. i 1960., a potkraj 1962. riješen je dio teritorijalnog i pograničnog spora. Komunistički jednostranački režim (MNRP-a), uspostavljen po sovjetskom uzoru, predvodio je Horlogin Čojbalsan (Khorloogiyn Choybalsan; od 1939. do smrti 1952), a potom Jumžagin Cedenbal (Yumjaagiyn Tsedenbal), koji je najdulje bio na čelu MNRP-a (1940–54., 1958–84) i državnoga vodstva (1952–74. bio je premijer, potom do 1984. predvodi državno predsjedništvo). Mongolija je 1961. postala članica UN-a. Nakon kinesko-sovjetskoga pograničnog sukoba 1969. pogoršani su i odnosi Mongolije s Kinom; 1970-ih izbijaju povremeni pogranični oružani incidenti, a više tisuća Kineza nastanjenih u Mongoliji optuženo je zbog subverzije. Protiveći se kineskim interesima, Mongolija je podupirala politiku Dalaj lame XIV. (posjetio ju je 1979. i 1982). Napetosti u odnosima s Kinom vodile su i rastu sovjetske vojne prisutnosti (početkom 1980-ih u Mongoliji je bilo oko 75 000 sovjetskih vojnika). Poboljšanje kinesko-sovjetskih odnosa od 1982. i reforme u Sovjetskom Savezu (od 1985) utjecali su i na političke promjene u Mongoliji. Cedenbal se zbog zdravstvenih razloga povukao s položaja 1984., a novi čelnik MNRP-a i državnoga predsjedništva (do 1990) postaje Žambin Batmunh (Jambyn Batmönkh; 1974–84. predsjedao je Vijećem ministara). S Kinom su postignuti sporazumi o granici (1984., 1988), a sredinom 1986. započelo je povlačenje sovjetskih vojnika (potkraj 1980-ih bilo ih je oko 37 000, a svi su povučeni do prosinca 1992). Početkom 1987. uspostavljeni su diplomatski odnosi sa SAD-om. U drugoj polovici 1980-ih i dalje se održavao jednopartijski režim (MNRP je 1986. imao oko 88 150 članova, što je bilo 4,6% mongolskog stanovništva), a nakon prosvjeda i zahtjeva za demokratizacijom (od prosinca 1989) vlast pristaje na slobodne izbore. Batmunh odstupa s položaja u ožujku 1990., a državno vodstvo preuzima Punsalmagin Očirbat (Punsalmaagiyn Ochirbat). Prvi slobodni parlamentarni izbori održani su u srpnju 1990. i na njima MNRP osvaja apsolutnu većinu te pokreće tranzicijske reforme u suradnji s oporbom. Novi ustav donesen je 1992. Očirbat je u parlamentu izabran za predsjednika republike, no 1993. razilazi se s vodstvom MNRP-a i kao kandidat oporbe pobjeđuje na neposrednim predsjedničkim izborima (u lipnju 1993). Tijekom 1990-ih javljaju se povremeni nacionalistički zahtjevi za političkim povezivanjem s Mongolima u ruskoj republici Burjatiji i kineskoj autonomnoj regiji Unutrašnjoj Mongoliji. Početkom 2000-ih održani su dobrosusjedski odnosi s Rusijom i Kinom, a razvijaju se političke i ekonomske veze s Južnom Korejom, Japanom, zapadnoeuropskim zemljama i dr. Uspostavljena je i vojna suradnja sa SAD-om (2003. i 2004. zajedničke vojne vježbe) i NATO-om (od 2005., snažnije od 2012). Od 2002. Mongolija sudjeluje u mirovnim operacijama UN-a (2018. uključuju oko 900 mongolskih vojnika i policajaca). MNRP je zadržao političku prevlast početkom 2000-ih (godine 2010. vraća staro ime Mongolska narodna stranka); iz redova te stranke predsjednici republike bili su Nacagin (Natsagiyn) Bagabandi (1997–2005; reizabran je 2001) i Nambarin Enhbajar / Nambaryn Enkhbayar (2005–09; bio je premijer 2000–04). Od 2009. na predsjedničkim izborima pobjeđuju kandidati Demokratske stranke (osnovane 2000); Cahiagin Elbegdorž (Tsakhiagiyn Elbegdorj) bio je na vlasti 2009–17 (reizabran je 2013; bio je premijer 1998. i 2004–06), a od 2017. predsjednik je republike Haltmagin Batulga (Khaltmaagiyn Battulga; 2008–12. bio je ministar prometa i graditeljstva). Na parlamentarnim izborima 2016. i 2020. pobjeđuje pak Mongolska narodna stranka. Njezin vođa Uhnagijn Hurelsuh (Uhnaagijn Hürȇlsüh), pobijedio je na predsjedničkim izborima u lipnju 2021.

Politički sustav

Prema Ustavu od 12. II. 1992., Mongolija je republika, unitarna, parlamentarna država. Predsjednik republike na čelu je države, zapovjednik je oružanih snaga, na čelu je Vijeća nacionalne sigurnosti, ima pravo veta na odluke parlamenta, predlaže parlamentu predsjednika i članove vlade; biran je na općim, izravnim i tajnim izborima na mandatno razdoblje od 4 godine. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Državni veliki Hural jednodomni je parlament, koji ima zakonodavnu vlast. Hural čini 76 zastupnika, koji su birani na općim izborima na razdoblje od 4 godine. Pravo glasa imaju svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju pokrajinski sudovi i Vrhovni sud. Država je administrativno podijeljena na 21 pokrajinu i glavni grad. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 11. lipnja (1921).

Političke stranke

Mongolska narodna stranka (Mongol Ardyn Nam – akronim MAN), osnovana 1921., stranka je ljevice. Jedan od njezinih osnivača bio je Damdin Suhe-Bator. Od 1925. nazivala se Mongolska narodna revolucionarna stranka; uspostavila je jednostranački komunistički režim koji se održao do demokratizacije potkraj 1980-ih. Stranku je najdulje vodio (1940–54., 1958–84) Jumžagin Cedenbal (Yumjaagiyn Tsedenbal), koji je ujedno bio premijer (1952–74) i šef države (1974–84). Stranka je osvojila apsolutnu parlamentarnu većinu na prvim slobodnim izborima 1990. te ponovno na izborima 1992 (bila je u oporbi 1996–2000). Tijekom demokratizacije stranka se modernizirala i priklonila socijaldemokraciji, a 2010. vraćeno je prvotno ime (MAN). Apsolutnu većinu parlamentarnih mandata ima i 2000–04., 2008–12., te nakon izbora 2016. i 2020. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Punsalmagin Očirbat (Punsalmaagiyn Ochirbat; 1990–93., koji je bio predsjednik i u mandatu 1993–97., kao kandidat socijaldemokrata), Nacagin (Natsagiyn) Bagabandi (1997–2005) i Nambarin Enhbajar (Nambaryn Enkhbayar; 2005–09). Članica je Socijalističke internacionale i Progresivnoga saveza. Demokratska stranka (Ardčilsan Nam – akronim AN), osnovana 2000. ujedinjenjem nekoliko stranaka među kojima su najznačajnije bile Mongolska nacionalna demokratska stranka i Mongolska socijaldemokratska stranka, stranka je desnoga centra. Najveće izborne uspjehe postigla je 2004. i 2012 (u vladajućoj je koaliciji 2004–08. i 2012–16). Iako s manjim brojem zastupnika, vodeća je oporbena stranka nakon izbora 2016. i 2020. Iz njezinih su redova predsjednici republike Cahiagin Elbegdorž (Tsakhiagiyn Elbegdorj; 2009–17) i Haltmagin Batulga (Khaltmaagiyn Battulga; od 2017). Članica je Međunarodne demokratske unije.

Citiranje:
Mongolija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41687>.