Monako

ilustracija
MONAKO, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

Monako (Monaco; Kneževina Monako/Principauté de Monaco), država na obali Sredozemnoga mora (→ azurna obala), okružena teritorijem Francuske (departman Alpes-Maritimes); obuhvaća 2,03 km².

Prirodna obilježja

Monako leži na strmim padinama Primorskih Alpa i na uskome obalnom području koje se proteže u dužini od 3800 m, širine do 1 km. Klima je sredozemna. Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi 10 °C, a srednja ljetna (srpanj) 24 °C. Godišnje padne oko 800 mm oborina, najviše tijekom zime. Autohtona sredozemna vegetacija s mnogobrojnim parkovima i nasadima tropskoga bilja. Vodenih tokova nema.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2016. u Monaku živi 37 308 st.; s gustoćom od 18 378 st./km² najgušće je naseljena država svijeta. Starosjedilaca Monegažana ima 22,5%, dok većinu (77,5%) stanovništva Monaka čine strani državljani koji ondje žive i rade; najviše je Francuza (24,9%), Talijana (21,9%), Britanaca (7,5%), Švicaraca (3,2%), Belgijaca (2,9%), Nijemaca (2,5%) i Rusa (2,5%). Službeni je jezik francuski, a govori se monegaški (inačica ligurskoga galo-italskog dijalekta), talijanski i engleski; nepismenih nema. Prema vjeroispovijesti stanovnici su uglavnom rimokatolici (93,0%, 2016), ostalo su protestanti (2,0%), Židovi (1,7%) i dr. Broj stanovnika u stalnom je porastu; 1975. godine u Monaku je živjelo 25 029 stanovnika, 1990. godine 29 972, 2000. godine 32 020, a 2008. godine 35 352 stanovnika. Prosječni godišnji porast stanovništva od 0,5% (2015–20), u većoj je mjeri rezultat useljavanja radne snage nego prirodnoga priraštaja koji se posljednjih godina smanjuje (sa 6,4‰ u 2000. na 0,3‰ u 2016). Stopa nataliteta smanjena je s visokih 22,8‰ u 2000. godini (među najvišima u Europi) na 6,9‰ u 2016., a mortaliteta sa 16,4‰ na 6,6‰. Smrtnost je dojenčadi niska (2,8‰, 2016). Stanovništvo Monaka prema demografskome je kriteriju staro: u dobi je do 14 godina 12,3% st., od 15 do 64 godine 61,8%, a u dobi od 65 i više godina čak 25,9% stanovništva. Očekivano trajanje života među najvišima je u Europi; za muškarce iznosi 83,7 godina, a za žene 88,0 godina (2018). Od ukupnoga broja zaposlenih (56 303 st.; od toga 91,6% u privatnome sektoru, 2018) na stanovništvo Monaka otpada tek 30,6%, ostalo su dnevni migranti iz Francuske (65,1%) i Italije (4,3%). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi samo 0,2% stanovništva, u industriji i građevinarstvu 13,7%, a u tercijarnim djelatnostima 86,1%.

Stanovnici Monaka žive u urbaniziranome području podijeljenome na četvrti (Monaco-Ville, Monte-Carlo, La Condamine, Fontvieille, Les Moneghetti, Jardin Exotique, Larvotto, La Rousse i Ravin de Sainte-Dévote). Prve tri su bivše općine i tzv. tradicionalne četvrti iz dijelova kojih su nastale nove, osim Fontvieillea koji je nastao nasipavanjem mora; udio gradskoga stanovništva iznosi 100%. Najstariji je dio Monaco (Monaco-Ville; 1064 st., 2016), a najveće i najpoznatiji Monte Carlo (Monte-Carlo; 147 372 st.); lučka su središta: La Condamine (14 453 st.) i Fontvieille (4420 st.).

Gospodarstvo

God. 2009. Monako je ostvario BDP u vrijednosti 6,1 milijardu USD, a BDP po stanovniku od 172 676 USD (najviši u svijetu). Najveći dio BDP-a (više od 80%), ostvaruje vanjskom trgovinom, u kojoj prevladavaju turističke usluge (72% BDP-a) i ponuda luksuznih proizvoda; razvijeni su zlatarstvo, prehrambena i kozmetička industrija, cvjećarstvo i dr. Poreznom politikom Monako pogoduje privlačenju stranoga kapitala, te je postao jedno od najsigurnijih tzv. poreznih utočišta. Broj zaposlenih približno je jednak broju stanovnika, zahvaljujući dodatnoj radnoj snazi iz Francuske.

Promet

Željezničkom prugom (ukupna duljina 1,7 km), brzim cestama (50 km) i brodskim linijama (luke Port Hercule i Fontvieille) Monako je povezan s turističkim središtima francuske i talijanske rivijere. Najbliža je međunarodna zračna luka u Nici, do koje prometuje redovita helikopterska linija iz Fontvieillea.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa.

Povijest

Na području Monaka tragovi naseljenosti postoje još od kasnoga paleolitika. Suvremeni grad razvio se na mjestu feničke, a potom grčke kolonije Μόνοιϰος (Mónoikos). U I. st. pr. Kr. potpao je pod vlast Rima te ga rimski pisci nazivaju Monoecus, odnosno Herculis Monoeci Portus, prema predaji po kojoj je tamo boravio Heraklo u čast kojega su Grci podignuli hram. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva 476., pod vlašću je Ostrogota, Bizanta, Langobarda i Franačke države (uz stalne saracenske upade) te Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti koje je 1191. prepustilo suverenitet nad Monakom Genovi. Genoveška feudalna obitelj Grimaldi, osvojila ga je 1297. te je, nakon duljih borbi, njime konačno zavladala 1419., pošto je proširila posjed na Menton (1346) i Roquebrune (1355). Od 1489. pod francusko–savojskom zaštitom, a od 1524. formalno nezavisni španjolski protektorat, Monako 1612. postaje kneževinom, a 1641. francuskim protektoratom. Svrgnuvši dinastiju Grimaldi, Konvent je 1793. pripojio Monako Francuskoj. Pariškim ugovorom 1814. dinastija Grimaldi vraćena je na prijestolje, a 1815. Monako je došao pod pokroviteljstvo Sardinskoga Kraljevstva. Ustankom 1848. odvojili su se Menton i Roquebrune, koje je knez 1861. i formalno ustupio Francuskoj s kojom je Monako 1865. ušao u carinsku uniju, zadržavši državnu samostalnost. Od 1860-ih postaje turističko središte, uvelike zahvaljujući glasovitoj kockarnici, a 1911. dobiva ustav po kojem je knez zadržao znatne ovlasti. Novim sporazumom od 1918. uređeni su odnosi između Monaka i Francuske, koja je preuzela nad njim pokroviteljstvo i pravo nasljeđa, ako dinastija izumre u izravnoj liniji (u tom slučaju Monako bi postao autonomna država u sklopu Francuske), a knez se obvezao da će vladati u suglasnosti s francuskim interesima. Nakon smrti Louisa II. (1922–49), za vladavine kojega je došlo do talijanske pa njemačke okupacije (1942–44), vladao je njegov unuk Rainier III. (1949–2005). Novi, demokratičniji, ustav donesen je 1962. nakon krize u odnosima s Francuskom. Član UN-a postao je 1993. Nakon ustavnih amandmana 2002. koji su redefinirali pravila nasljeđivanja prijestolja, sklopljen je novi sporazum s Francuskom kojim je utvrđeno da će Monako zadržati državnu samostalnost čak i u slučaju utrnuća dinastije Grimaldi. Rainiera III. je 2005. naslijedio njegov sin Albert II.

Politički sustav

Prema Ustavu od 17. XII. 1962. Monako je ustavna, parlamentarna i nasljedna monarhija. Monako je u carinskoj i monetarnoj uniji s Francuskom, koja ga zastupa u vanjskoj politici. Na čelu države je knez (iz dinastije Grimaldi), koji izvršnu vlast obavlja preko vlade (Conseil de Gouvernement), koju čine državni ministar i pet savjetnika. Knez također ima pravo zakonodavne inicijative i zakonodavnog veta. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Nacionalno vijeće (Conseil National), a čine ga 24 zastupnika, koje građani biraju izravno na mandat od 5 godina; knez može raspustiti parlament i raspisati prijevremene izbore. Aktivno pravo glasa je opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života, a pasivno s navršenih 25 godina. Državu administrativno čini jedna općina koja ima općinsko vijeće i načelnika. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud (Tribunal Suprême). Nacionalni blagdan je 19. studenoga (dan monarha).

Citiranje:
Monako. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 5. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41649>.