struka(e): geografija, opća | povijest, opća

Liparski otoci (talijanski Isole Lipari; također Eolski otoci, talijanski Isole Eolie), skupina vulkanskih otoka u Tirenskome moru, pred sjeveroistočnom obalom Sicilije, Italija; obuhvaćaju 115 km² s 11 386 st. (2011). Sastoje se od 7 većih otoka: Lipari (37,6 km²), Salina (26,8 km²), Vulcano (20,9 km²), Stromboli (12,6 km²), Filicudi (9,5 km²), Alicudi (5,2 km²) i Panarea (3,4 km²), te desetak manjih. Od niza vulkana najpoznatiji su Stromboli i Vulcano; termalna i sumporna vrela. Veći je dio obale strm i teško pristupačan. Na plodnome vulkanskom tlu uspijevaju mediteranske kulture: vinova loza, maslina i smokva. Stanovnici se bave i ribarstvom. Preradba sumpora. Turizam. Glavna naselja su Lipari i Salina. Liparski otoci uvršteni su 2000. na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine. – Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području Liparskih otoka potječu iz neolitika. U VI. st. pr. Kr. otoke su kolonizirali Grci, potom Kartažani. Godine 252. pr. Kr. osvojili su ih Rimljani. Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva otoci su bili pod vlašću Vandala i Ostrogota (V. st.), Bizanta (od 535), Saracena (od IX. st.), Normana (od XI. st.), rimsko-njemačkih careva (od 1194), Anžuvinaca (od 1266), aragonskoga Kraljevstva Sicilije (od 1282) i Kraljevstva Obiju Sicilija (od 1442), u čijem su sastavu ostali sve do sjedinjenja s Italijom 1860. Od 1934. do 1941. na Liparima su talijanske vlasti internirale pristaše ustaškoga pokreta.

Citiranje:

Liparski otoci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/liparski-otoci>.