Lacković, hrvatska plemićka obitelj. Doselila se u XI. st. iz Njemačke (Nürnberg) i dobila posjede u Vašvarskoj županiji. Ime je dobila po Lacku (Lachk, u. 1359) iz plemenitoga roda Hermán, koji je 1328–43. bio székeljski župan. Od njegovih osam sinova najistaknutiji su bili Dionizije I., Stjepan I., Andrija I., Nikola I. i Pavao, osnivači nekoliko obiteljskih grana. Dionizije I. (u. 1355) bio je redovnik franjevac, kninski (1348–49) i zagrebački (1349–50) biskup te kaločki nadbiskup (1350–55). Andrija I. (u. 1359), osnivač nemetske grane obitelji (od 1353. vlasnik posjeda Nijemci u Vukovskoj županiji), obnašao je dužnost kraljičina magistra tavernika, župana, erdeljskoga vojvode, mačvanskoga bana. Borio se protiv Tatara u Moldaviji. Smrću njegova sina Jurja (1393) izumrla je nemetska grana obitelji. Nikola I. (zadnji spomen 1380) i Pavao (u. 1380), koji su držali posjed Kerekegyház, obavljali su različite upravne službe. Stjepan I. stekao je posjede Döbrököz, Simontornyu, Čakovec i Štrigovu, koje su potom naslijedili njegovi sinovi Dionizije II., Nikola II., Mirko (Emerik) i Stjepan II.; oni su osnovali zasebne grane obitelji. Dionizije II. (u. 1367) naslijedio je posjed Simontornyu i obavljao više značajnih upravnih službi (magistar konjušnika, župan više ugarskih županija, erdeljski vojvoda /knez/, bugarski kapetan). Naslijedili su ga sinovi: Dionizije III. (zadnji spomen 1385) i Stjepan III. (u. 1397). Nikola II. (u. 1369) naslijedio je Döbrököz, te je bio župan nekoliko ugarskih županija i erdeljski vojvoda, a njegov sin Andrija II. (zadnji spomen 1399) posljednji je potomak te grane obitelji. Umorstvom Stjepana II. na saboru u Križevcima 1397., izumrla je čakovečka i simontornyanska grana obitelji Lacković, a njihove je posjede oduzeo kralj Sigismund Luksemburgovac. God. 1420., smrću Pavlova sina Mihovila (Mihaela), posljednjega člana kerekegyháške grane, izumrla je cjelokupna obitelj Lacković.
