Kazahstan

ilustracija
KAZAHSTAN, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Kazahstan (kazaški Qazaqstan; Qazaqstan Respublikasy/Қaзaқстaн Респyбликaсьı), država u srednjoj Aziji, između Rusije (duljina granice 6846 km) na sjeveru, Kine (1533 km) na istoku, Kirgistana (1051 km) i Uzbekistana (2203 km) na jugu te Turkmenistana (379 km) na jugozapadu; na zapadu izlazi na Kaspijsko jezero (duljina obale 2340 km), a na jugozapadu na Aralsko jezero. Obuhvaća 2 724 902 km².

Prirodna obilježja

Kazahstan se pruža između donjega toka Volge i Kaspijskoga jezera na zapadu i Altaja na istoku u duljini od približno 3000 km, te između južnog Urala i Zapadnosibirske nizine na sjeveru do ravnjaka Ustjurt, ostataka Aralskoga jezera te pustinjskoga Kizilkuma, podnožja kirgiškoga gorja i Tien Shana na jugu u duljini od približno 1700 km. Trećinu teritorija zauzimaju nizine, gotovo polovicu ravnjaci i visoravni s osamljenim vrhovima do 1559 m, a ostalo su planinska rubna područja i jezera.

Najniže je područje kaspijske depresije (do –132 m u depresiji Karakija ili Qaraqija na poluotoku Mangišlaku) s donjim tokom Urala, koje prema sjeveroistoku prelazi u nisko gorje Mugodžari (Mūğaljar; 657 m), a prema jugoistoku, u zaleđu poluotoka Mangišlaka, u ravnjak Ustjurt (do 370 m). Središnji i istočni dio zemlje obuhvaćaju ravnjaci i visoravni prosječne visine 500 do 600 m, koji se pružaju u smjeru zapad–istok u duljini od 1200 km, a južni dio, između Aralskoga jezera, Balqaškoga (Balhaškoga) jezera i Tien Shana, pješčane pustinje i polupustinje (najpoznatije su Priaralski Karakum, Betpak-Dala, Kizilkum i Sari-išik). Na krajnjem istočnom i jugoistočnom rubnom dijelu zemlje nalaze se visoke planine – Altaj, Tarbagataj, Džungarski Alatau i Tien Shan, s najvišim vrhom zemlje Han Tengri (Han Tängiri; 6995 m). Najviši su vrhovi Tien Shana pod vječnim snijegom i ledenjacima.

Klima je izrazito kontinentalna s vrlo hladnim zimama te toplim (ili vrućim) i suhim ljetima. Zbog male količine oborina (100 do 500 mm) pretežu pješčane pustinje (44% površine) i polupustinje (14%) te oko njih stepe (26%), a vjetar što puše preko njih često stvara pješčane oluje. Stoga zapadni, središnji i većina južnog dijela zemlje imaju hladnu pustinjsku ili hladnu stepsku klimu. Krajnji sjeverni i sjeveroistočni dio ima vlažnu borealnu klimu s toplim ljetom, dok manja područja na jugoistoku imaju vlažnu borealnu klimu s vrućim ljetom i borealnu klimu sa suhim vrućim ljetom (po Köppenovoj klasifikaciji klima). Srednja temperatura siječnja kreće se između –19 i –16 °C u sjevernom i srednjem dijelu zemlje (minimalna –54 °C), a između –5 i –1 °C u južnome. U srpnju se srednja temperatura kreće između 20 °C na sjeveru i 29 °C na jugu.

Glavne su rijeke Irtiš (kazaški Ertis; duljina u Kazahstanu 1700 km), Išim (Esil; 1400 km), Ural (kazaški Žajyq ili Jaiyq; 1082 km), Sir-Darja (Syrdarija; 1400 km), Ili (Ile; 815 km), Ču (Šu; 800 km), Tobol (591 km), Nura (svih 978 km toka u Kazahstanu) i Emba. Rijeke se iskorištavaju za proizvodnju električne energije i za natapanje. Mnogi riječni tokovi ljeti presuše ili nestaju u donjem toku (Ču, Sarisu, Talas), osobito u središnjem dijelu zemlje. Kazahstan ima oko 48 000 prirodnih jezera, od kojih se neka ubrajaju među najveća u svijetu. Na zapadu je najveće Kaspijsko jezero, u koje utječu Ural i povremeno Emba. Njegova se razina, a time površina i obalna linija znatno mijenjaju, ovisno o količini vode koju donose pritoci. Aralsko se jezero (8300 km², 2015), koje Kazahstan dijeli s Uzbekistanom, znatno smanjilo u drugoj polovici XX. st. i početkom XXI. st. (s površinom od 64 500 km² bilo je četvrto u svijetu do 1960) zbog smanjena dotoka vode glavnoga pritoka Amu-Darje i Sir-Darje i manje količine oborina. Među veća se ubrajaju i Balqaško jezero, Zajsan, Alako i Tengiz.

Biljni je svijet slabo razvijen; prevladava stepa, koja ljeti u južnim i zapadnim dijelovima poprima polupustinjska obilježja. Pod šumama je 1,2% površine. U krajnjim istočnim dijelovima ima planinskih šuma.

Stanovništvo

U Kazahstanu živi 16 009 597 st. prema popisu 2009., odnosno 18 897 898 st. prema procjeni za 2021. S prosječnom gustoćom od 6,9 st./km²; Kazahstan je iza Mongolije najslabije naseljena azijska država. Najgušće je naseljeno područje oko gradova Astane i Qarağandyja (Qaraghandy; ruski Karaganda), industrijski kraj na jugu oko Šymkenta (pokrajina Turkistan, 17,6 st./km²; Žambyl, 7,9 st./km²), poljoprivredno područje na stepskom sjeveru i naftonosno područje oko Atyraua, a najslabije središnji dio (ravnjaci) i kraj oko Aralskoga jezera. Stanovnici su Kazasi (69,1%, 2021; 40,1%, 1989), Rusi (18,4%, 2021; 37,4%, 1989), Uzbeci (3,3%, 2021; 2,0%, 1989), Ukrajinci (1,4%, 2021; 5,4%, 1989), Ujguri (1,5%, 2021; 1,1%, 1989), Tatari (1,1%, 2021; 2,0%, 1989), Nijemci (0,9%, 2021; 5,4%, 1989) i dr. Službeni su jezici kazaški (govori ga i piše 64,2% stanovništva, 2009) i ruski (govori ga i piše 84,8% populacije); piše se ćirilicom, a u izradbi je latinično pismo. Stanovnici su po vjeri muslimani suniti (70,2% stanovništva, 2009; 47,0% stanovništva, 1995; Kazasi, Uzbeci i dr.) te kršćani, uglavnom pripadnici Ruske pravoslavne crkve (26,2%). Ateista je 2,8%, a pripadnika drugih religija manje od 1%. Nakon osamostaljenja izgrađeno je do 1996. oko 4000 džamija (1990. bile su 63). Za prvoga popisa 1897. na području Kazahstana živjelo je 4,0 milijuna stanovnika, a 1939. godine 6,1 milijun. Nakon II. svjetskog rata broj stanovnika povećavao se zbog doseljavanja i velikoga prirodnog priraštaja sve do kraja 1980-ih (9,3 milijuna stanovnika 1959., a 16,5 milijuna stanovnika 1989). Najjače je bilo doseljavanje Rusa potkraj XIX. st. s područja srednje Rusije i Povolžja, a 1930-ih, 1950-ih i 1960-ih s područja cijeloga Sovjetskoga Saveza, kada su se doseljavali i drugi slavenski narodi (Ukrajinci, Bjelorusi i dr.). To je dovelo do smanjivanja udjela Kazaha s približno 91% u 1850. na 29,8% u 1959., a porasta udjela Rusa. Pred II. svjetski rat, za Staljinove politike preseljavanja, prognani su u Kazahstan ponajviše Ukrajinci, Povolški Nijemci i Čečeni. Od 1993. do 2003. broj se stanovnika neprestano smanjivao (prema popisu 1999. Kazahstan je imao 15,0 milijuna stanovnika), zbog jakog iseljavanja (1993–98. Kazahstan je zbog vanjskih migracija izgubio 1,5 milijuna stanovnika) i smanjena prirodnoga priraštaja (u prosjeku 6,8‰ godišnje, 1993–98). Iselilo se najviše Rusa (1999. bilo je 1 582 400 Rusa manje nego 1989), Nijemaca (593 400) i Ukrajinaca (328 600). Najveća je negativna migracijska bilanca zabilježena 1994 (–25,4‰ ili 406 679 st.) i 1997 (–17,0‰); nakon kratkotrajne pozitivne migracijske bilance (2008–12), ponovno je više iseljenih od useljenih (–32 970 st. 2019), koji odlaze uglavnom u bivše države Sovjetskoga Saveza. Od 2002. broj stanovnika povećava se (u prosjeku za 1,46% godišnje ili 14,6‰ u razdoblju 2016–20), što je uglavnom rezultat povećanja prirodnoga priraštaja (u razdoblju 1997–2001. iznosio je u prosjeku 4,6‰, a 13,3‰ u 1991). Natalitet je 2020. iznosio 22,4‰, mortalitet 8,6‰, a prirodni priraštaj 13,8‰; smrtnost dojenčadi, koja je od 2005. u stalnom padu, iznosi 8,0‰ (2018). Kazahstan ima mlado stanovništvo; u dobi je do 14 godina 21,8% stanovništva, od 15 do 64 godine 70,2%, a u dobi od 65 i više godina 7,9% (2020). Očekivano trajanje života za žene rođene 2018. iznosi 77,2 godine, a za muškarce 68,8 godina. Ekonomski je aktivno 9 138 600 st. (2018), od čega je nezaposleno 4,9%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 13,7% zaposlenih, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 19,8%, a u uslužnim djelatnostima 66,5% (2019). Od 1997. glavni je grad Astana (prije također Aqmola ili Akmola, Akmolinsk, Celinograd i Nur-Sultan; 1 184 469 st., 2021). Najveći je bivši glavni grad Almaty (prije Alma-Ata; 1 977 011 st., 2021), a ostali su veći gradovi (2021) Šymkent (prije Čimkent; 1 074 167 st.), Aqtöbe (ruski Aktobe; 512 452 st.), Qarağandy ili Qaraghandy (ruski Karaganda; 484 596 st.), Taraz (prije Džambul ili Žambyl; 362 932 st.), Öskemen (ruski Ust’-Kamenogorsk; 335 328 st.), Pavlodar (334 213 st.), Semej (Semei; prije Semipalatinsk; 324 487 st.) i dr. U gradovima živi 59,2% stanovništva (2021; 56,7% u 1989).

Gospodarstvo

Nakon raspada SSSR-a i osamostaljenja, Kazahstan je tijekom 1990-ih bio u gospodarskoj depresiji; vrijednost BDP-a od 26,9 milijarda USD (1990) smanjena je na 16,8 milijarda USD (1999). Od sredine 1990-ih gospodarstvo se snažnije reformira, privatizira se državna imovina, te se više investira u naftnu industriju (uključujući zapadne, ruske i kineske kompanije). Na osnovi porasta svjetske potražnje za naftom i plinom ostvaren je rast BDP-a (početkom 2000-ih), te je 2017. njegova vrijednost 162,8 milijarda USD (oko 9000 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (61,2%), a potom industrijski (34,1%) i poljoprivredni (4,7%). U svjetskoj proizvodnji nafte 2017. udjel je Kazahstana oko 2% (1,8 milijuna barela na dan), a procijenjene naftne zalihe čine oko 1,8% svjetskih zaliha (30 milijarda barela). Također je i važan proizvođač plina (0,7% svjetske proizvodnje 2017). Najvažnija su naftna i plinska polja Tengiz i Kašagan (na sjevernome kaspijskom priobalju i u podmorju) te Karačaganak (na sjeverozapadu zemlje); naftovodi i plinovodi omogućuju transport prema Rusiji (i preko nje do europskog tržišta) te prema Kini. Osim naftom i plinom, Kazahstan je bogat nalazištima željeza, kroma, nikla, kobalta, bakra, molibdena, cinka, boksita, zlata, uranija i ugljena. Naftna i metalurška industrija su među vodećima, uz proizvodnju traktora i poljoprivrednih strojeva te razvijeni građevinski i tekstilni sektor. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju živa stoka, žitarice, pamuk i vuna. Snažan gospodarski razvoj početkom 2000-ih smanjio je udjel siromašnoga stanovništva s 46,7% (2001) na 2,5% (2017). Stopa nezaposlenosti je 5% (2017). Vrijednost izvoza 2017. bila je 49,2 milijarde USD, a uvoza 31,8 milijarda USD. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Italija (17,9%), Kina (11,9%), Nizozemska (9,8%), Rusija (9,3%), Švicarska (6,4%) i Francuska (5,9%). Više od polovice izvoznih prihoda donose nafta i plin, a ostatak čine uglavnom metalurški i poljoprivredni proizvodi. Najviše se uvozi iz Rusije (38,9%), Kine (16,1%), Njemačke (5,1%) i SAD-a (4,3%). Većinu uvoza čine industrijski strojevi i oprema, vozila i roba široke potrošnje. Veličina je javnoga duga 20,8% BDP-a (2017). Višegodišnja suradnja s Rusijom i Bjelorusijom (od sredine 1990-ih) u stvaranju carinske unije i gospodarskom povezivanju unaprijeđena je sporazumom (2014) o osnivanju Euroazijskog ekonomskog saveza (djeluje od 2015), radi stvaranja jedinstvenoga tržišta.

Promet

Prometna se mreža sastoji od 95 629 km cesta (2019; asfaltirano ili s tvrdom podlogom 88%) i 16 635 km željezničkih pruga (2016; elektrificirano je približno 25%). Glavnina robnoga prometa otpada na željeznički promet (oko 80% od ukupnoga, 2019). Kroz Kazahstan (Aqtöbe–Šymkent–Almaty) prolazi dionica (2787 km) suvremene međunarodne ceste zapadna Europa–zapadna Kina (duga ukupno 8445 km od Sankt Peterburga do kineskoga grada Lianyunganga na obali Žutoga mora). Glavne su međunarodne zračne luke Almaty (promet 6,4 milijuna putnika, 2019) i Astana (5,1 milijun putnika), a ostale su veće zračne luke Aqtau, Šymkent, Atyrau, Aqtöbe, Öskemen, Oral, Qarağandy, Kyzylorda i Qostanaj (Qostanai, Kostanaj). Na obali Kaspijskoga jezera glavne su luke Aqtau (promet 4,5 milijuna tona, 2019) i nova luka Kuryk/Quryq (1,4 milijuna tona; izvoz nafte i dr.), 50 km južno od grada Aqtaua, otvorena 2017; trajektni terminal Kuryk/Quryq ima brodske veze s lukom Alat kraj Bakua (Azerbajdžan). Duljina unutarnjih plovnih putova iznosi 4081 km (2018); plovne su rijeke Sir-Darja, Irtiš i Ural. Najveću važnost za riječnu plovidbu ima Irtiš, na kojem su glavne luke Öskemen, Pavlodar i Semej; na rijeci Uralu veće su luke Oral i Atyrau. Radi transporta prirodnoga plina i nafte s bogatih ležišta u Kazahstanu izgrađena je razgranata mreža naftovoda (8013 km, 2018) i plinovoda (15 321 km, 2018).

Novac

Novčana je jedinica tenge (T, KZT); 1 tenge = 100 tiyna.

Povijest

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjega Kazahstana mogu se pratiti od polovice paleolitika. Od kraja VII. do IV. st. pr. Kr. na području Kazahstana nastali su plemenski savezi Saka, a od III. st. pr. Kr. do I. st. plemenski savezi Usuna, Kangjua i dr. Potkraj VI. st. učvršćuju se feudalni odnosi pa je Zapadnoturkijski Kanat, osnovan na jugu Kazahstana u VI. st., bio država ranofeudalnoga tipa. Od VIII. do XI. st. sjeverni, istočni i središnji Kazahstan bio je nastanjen turkijskim nomadsko-stočarskim plemenima Kimaka i Kipčaka, a zapadni dio i dio južni Kazahstana pripao je državi Oguza. Od kraja X. do XII. st. veći dio zemlje bio je ujedinjen u državi Karahanida. Nakon najezde Mongola 1219–21. Kazahstan je bio podijeljen među Džingiskanove sinove pa je ušao u sastav Zlatne Horde, a poslije Bijele Horde. Potkraj XIV. i na početku XV. st. raspala se mongolska država pa je u drugoj polovici XV. st. na području Kazahstana nastalo nekoliko kazaških kanata koji su uglavnom potpali pod Nogajsku Hordu ili pod uzbečku državu. Potkraj XV. i na početku XVI. st. završeno je dugotrajno stvaranje kazaške narodnosti. Od XV. do XVIII. st. feudalne državice Kazahstana ujedinjene su u kazašku državu, koja se dijelila na rajone, odn. žuzove (Stariji, Srednji ili Mladi žuz). Pred opasnošću od Džungarije (upadi 1710., 1728. i 1729) vladari kazaške države obratili su se za pomoć Rusiji pa je postupno 1731–1846. kazaški teritorij prešao u sastav Rusije. Protiv ruske kolon. politike izbijali su masovni ustanci Kazaha (1783–97., 1836–37). Godine 1916–17. u Kazahstanu je izbio novi nacionalni ustanak koji je ugušila carska vojska. Nakon Listopadske revolucije uspostavljena je vlast Sovjeta (1917–18). U tijeku ljeta 1918. sjeveroistočni i zapadni dio Kazahstana zauzeli su bjelogardijci: snage generala A. V. Kolčaka konačno su svladane u ožujku 1920. U kolovozu 1920. osnovana je Kirgiska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika (kako se isprva nazivala ta kazaška republika) u okviru Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. God. 1924–25. pripojeni su toj republici kazaški teritoriji koji su bili pod Turkestanskom Autonomnom Sovjetskom Socijalističkom Republikom, pa su tako Kazasi ujedinjeni, a naziv republike promijenjen je u Kazaška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika; 1936. postala je Kazaška Sovjetska Socijalistička Republika.

Nakon II. svj. rata Kazahstan se gospodarski razvijao; postao je značajan po rudnom bogatstvu (uz naftu i plin), poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji, te po vojnim sadržajima (centar za lansiranje raketa u Bajkonuru, poligoni za testiranje nuklearnog oružja i dr.). Na vlasti se najdulje održao Dinmuhamed Kunajev, sekretar KP Kazahstana 1960–62. i 1964–86. S političkim promjenama u SSSR-u, od dolaska M. Gorbačova na vlast (1985), u prosincu 1986. vodstvo KP Kazahstana preuzeo je Genadij Kolbin (u Almatyju je zbog toga došlo do demonstracija, u kojima je bilo više poginulih). Godine 1989. za sekretara KP Kazahstana postavljen je Nursultan Nazarbajev; 1990. izabran je za predsjednika republike. Tijekom raspada SSSR-a Kazahstan je 16. XII. 1991. proglasio neovisnost; Nazarbajev je izabran za predsjednika i uspostavio je autokratski režim. Nastavio je suradnju s Rusijom i s ostalim bivšim sovjetskim republikama kroz Zajednicu Neovisnih Država (ZND), kojoj je Kazahstan pristupio potkraj 1991. Godine 1992. započeo je suradnju s naftnim kompanijama iz SAD-a i iz drugih zapadnih zemalja te pristao na premještanje nuklearnog oružja u Rusiju (dovršeno je 1995), na osnovi rusko-američkog sporazuma. Godine 1994. Kazahstan je pristupio programu NATO-a Partnerstvo za mir; nizom sporazuma zaključenih 1994–95. učvrstio je vojnu i sigurnosnu suradnju s Rusijom. Početkom 2000-ih Nazarbajev je održao autoritarni režim (pobijedio je na predsjedničkim izborima 1999., 2005., 2011. i 2015). U ožujku 2019. Nazarbajev se povukao s položaja, a zadržao je vodstvo u državnome Savjetu sigurnosti; privremeno ga je zamijenio Kasim-Žomart Tokajev (Qasym-Jomart Toqaev), predsjednik senata (od 2013; bio je premijer 1999–2002). Tokajev je na predsjedničkim izborima u lipnju 2019. pobijedio uz oporbene prosvjede (primjedbe o regularnosti izbora imao je i OESS kao međunarodni promatrač). U siječnju 2022. socijalni prosvjedi u više gradova prerasli su u sukobe s režimskim snagama (poginulo je oko 200 ljudi), koji su prestali dolaskom oko 2000 vojnika iz savezničkih zemalja, najviše iz Rusije, te Bjelorusije i Tadžikistana (do kraja siječnja uglavnom su se povukli). Tijekom sukoba predsjednik Tokajev preuzeo je i vodstvo Savjeta sigurnosti (smijenivši Nazarbajeva). Vlast je učvrstio pobjedom na prijevremenim predsjedničkim izborima u studenome 2022.

Politički sustav

Prema Ustavu od 4. IX. 1995 (izmijenjen amandmanima 2007. i 2011) Kazahstan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, ima široke izvršne ovlasti, može izdavati dekrete sa zakonskom snagom, imenuje senatore, predsjednika i članove vlade i druge državne dužnosnike. Predsjednika republike biraju građani izravno na općim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva uzastopna mandata (ograničenje u broju mandata nije se odnosilo na N. Nazarbajeva). Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast i za svoj je rad odgovorno predsjedniku republike. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament koji se sastoji od Predstavničkog doma (Mažilis) i Senata. Zastupnički dom ima 107 zastupnika, od kojih je 98 izravno birano, a 9 posredno od strane Skupštine kazahstanskog naroda, koje je savjetodavno tijelo predsjednika republike koje okuplja različite manjine. Mandat je zastupnika 5 godina. Senat ima 47 senatora (32 bira izborni kolegij sastavljen od predstavnika mjesne samouprave, 15 imenuje predsjednik republike). Senatori imaju mandat od 6 godina, a svake se treće godine bira polovica senatora. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud i niži sudovi. Administrativno je država podijeljena na 14 oblasti i 3 grada. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 16. prosinca (1991).

Političke stranke

Svjetlo domovine (Nur Otan), osnovana 2006. kao stranka predsjednika Nursultana Nazarbajeva (predsjednik republike 1991–2019), proizašla je iz stranke Domovina (Otan), osnovane 1999 (postupno joj se pridružuju druge stranke; 2006–13. nazivala se Narodno-demokratska stranka »Svjetlo domovine«). Apsolutnu parlamentarnu većinu ima nakon izbora 2007., 2012. i 2016. Demokratska stranka Svijetli put (Aq Jol Demokratıyalyq Partıyasy), osnovana 2002., liberalna je stranka. U parlamentu je nakon izbora 2004., 2012. i 2016 (2007. nije prešla izborni prag); formalno je u oporbi, ali uglavnom podupire vladajući režim. Komunistička narodna stranka Kazahstana (Qazaqstan kommýnıstik halyq partııa), osnovana 2004 (odvajanjem od Komunističke partije Kazahstana, osnovane 1936. i vladajuće u sovjetskome razdoblju). U parlamentu je nakon izbora 2012. i 2016 (formalno u oporbi, ali podupire vladajući režim).

Citiranje:
Kazahstan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31009>.