franjevci (lat. Ordo Fratrum Minorum, akronim OFM, hrvatski naziv Red Manje braće), katolički red što ga je utemeljio sv. Franjo Asiški (1181–1226) i sastavio mu pravilo prosjačkih redova. U širem smislu franjevci označavaju tri reda, kojima je začetnik Franjo Asiški, kao i kongregacije koje se naslanjaju na Franjino redovničko pravilo.
Prvi red ili franjevci u užem smislu, muški je red koji je odobrio 1209. Inocent III., a konačno pravilo potvrdio 1223. papa Honorije III. Uz tri uobičajena zavjeta (siromaštvo, čistoću i poslušnost), posebno ističu »opsluživanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista«, strogo odricanje od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada. Potreba da se organizira sređen život zajednice dovela je do razmimoilaženja u shvaćanju obveze zavjeta siromaštva već u XIII. st. Zagovornici siromaštva (nazvani spirituali) došli su u XIV. st. u sukob s papom, a njihova najradikalnija struja, tzv. fraticelli, osuđeni su kao heretici. Unatoč nutarnjim trvenjima red se brzo širio Europom. Franjevci su se posebno bavili gradskim apostolatom, propovijedanjem, misijama te radom na sveučilištima (franjevačka škola). U XIV. i XV. st. započinje opservantski pokret (lat. observare: obdržavati) za strože obdržavanje pravila, osobito u pogledu siromaštva, koji je doveo do podjele reda 1517. na opservante (danas jednostavno franjevci; nose smeđi habit s kukuljicom i bijeli pojas sa tri čvora na kojem visi krunica) i konventualce ili minorite. U reformnim strujanjima XVI. st., kao stroža grana, odijelili su se od opservanata 1528. kapucini. Različite skupine opservanata (reformati, diskalceati ili bosonogi franjevci, recolecti i dr.) ponovno je ujedinio papa Leon XIII. 1897. pod nazivom Mala braća; red je u današnjem obliku reorganizirao Pio X. Red Manje braće posebno je djelatan u dušobrižništvu, školama, znanosti i misijama. Na čelu mu je general. Red je podijeljen na provincije, kojima upravlja provincijal. – Danas su franjevci rašireni po cijelom svijetu, ima ih oko 18 000 u 113 provincija s oko 2750 samostana i kuća.
Drugi red je ženski, a zovu se i klarise (lat. Ordo Sanctae Clarae).
Treći red (lat. tertiarii: trećoredci) osnovan je za svjetovnjake 1221. U njega mogu stupiti muškarci i žene, oženjeni i neoženjeni, koji žive građanskim životom i zanimanjem, ali obdržavaju pravilo sv. Franje. Iz trećega reda razvile su se u XIII–XV. st. mnoge ženske redovničke kongregacije i muški red samostanskih trećoredaca. – Slijedeći primjer franjevačkoga trećega reda, slične zajednice nastale su u anglikanskoj (oko 1900) i u luteranskim crkvama (Evangeličko franjevačko bratstvo nasljedovanja Krista, 1927).
U hrvatske krajeve franjevci (prvoga reda) dolaze vrlo rano. God 1232. spominje se Provincia Sclavoniae sa sjedištem u Splitu ili Zadru, a pripadali su joj svi samostani od Istre do Drima i od mora do Drave; poslije se nazivala Provincia Dalmatiae; tek samostani u donjoj Slavoniji i Srijemu pripadali su ugarskoj provinciji (Provincia Hungariae). God. 1340. osniva se Bosanska vikarija (od 1517. provincija), koja se u doba turskih osvajanja proširila od Budima i Jadrana do Carigrada i Crnoga mora, a poslije će postati majkom mnogih novih hrvatskih kustodija i provincija: Dalmatinske provincije sv. Jeronima (1517), Dalmatinske provincije Presvetoga Otkupitelja (1735), Ugarsko-hrvatske provincije sv. Ivana Kapistrana (1757) i dr. Među franjevcima u hrvatskoj prošlosti poznati su filozof J. Dragišić, pisci M. Divković, A. Kačić-Miošić, P. M. Katančić, leksikograf D. Parčić i dr.
Prvi samostan klarisa nastao je u Zadru u XIII. st. Od XIII. st. djeluju u Dalmaciji (Zadar 1260) i Istri samostanski trećoredci, poznati tijekom stoljeća kao glagoljaši.
Danas u Hrvatskoj franjevci (Mala braća) djeluju u tri provincije s oko 550 članova.
Knjižnice. Već od samih početaka Reda franjevci su u svojim samostanima osnivali skriptorije i knjižnice te, zajedno s dominikancima, postali jednima od glavnih promicatelja knjižne kulture u srednjovjekovnoj Europi. U rodnome mjestu sv. Franje Assisiju, u tamošnjem samostanu, razvila se središnja knjižnica reda koja je potkraj XIV. st. imala 718 kodeksa. Velike knjižnice imali su u XIV. i XV. st. samostani u Padovi, Sieni, Firenci i drugdje. Od osnutka prvih samostana u Hrvatskoj postoje u njima i knjižnice, od kojih su mnoge i dan-danas čuvarice dragocjena knjižnog blaga, posebice onoga iz srednjega vijeka. Najvažnija je među njima ona u samostanu Male braće u Dubrovniku s bogatim fondom rukopisa dubrovačkih pisaca i inkunabula, po čemu je danas jedna od najbogatijih u Hrvatskoj. Stare rukopise i inkunabule čuva i samostan konventualaca u Šibeniku, a u samostanu sv. Frane u Zadru u XIII. i XIV. st. radila je prepisivačka radionica u kojoj su nastali veliki iluminirani antifonari i graduali. Danas knjižnica ima oko 30 000 knjiga. Važnu ulogu odigrala je knjižnica samostana u Sinju (danas oko 40 000 knjiga), i mnoge knjižnice u samostanima diljem Hrvatske
