Dubrovnik, grad i luka na jugu Dalmacije, sjedište Dubrovačko-neretvanske županije; 26 922 st. (2021).
Smještaj i prometni položaj
Grad leži u podnožju brda Srđa (412 m). More ispred Dubrovnika uglavnom je otvoreno prema pučini jer se na tom dijelu obale otocima Lokrumom, Mrkanom i Bobarom završava istočnojadranski arhipelag. Prostrani zaljev s nekadašnjom malom lukom Gružom iskorišten je za suvremenu luku, koja je i trajektnim linijama povezana s hrvatskim lukama (Split, Hvar i dr.) te talijanskom lukom Barijem. Dubrovačka ACI marina nalazi se uz obalu Rijeke dubrovačke, 5 km od gradskoga središta. Izgradnja autoceste Zagreb–Ploče 2013. poboljšala je prometnu povezanost grada s unutrašnjosti zemlje i sa Zagrebom (planirano je produljenje autoceste do Dubrovnika). Dubrovačka zračna luka kraj Čilipa (udaljena 22 km od grada) bila je do 1990. jedna od najprometnijih u Hrvatskoj. Tijekom Domovinskoga rata i nakon njega promet se znatno smanjio, a od kraja 1990-ih broj putnika raste; 2013. broj putnika bio je veći od 1,5 milijuna na godinu.
Demografija
U Dubrovniku je sredinom XIX. st. živjelo oko 6500 st. Stanovništvo se znatno povećalo u drugoj polovici XIX. st. (oko 8500 st. 1890). Na početku XIX. st. u gradu je živjelo 11 823 st., a između dvaju svjetskih ratova 14 137 st. Nakon II. svjetskoga rata nastavio se brz demografski razvoj grada. Godine 1953. u gradu je živjelo 18 286 st., 1971. god. 30 161 st., 1991. god. 47 348 st., a 2001. god. 30 436 st.
Gospodarstvo
U gospodarskome razvoju Dubrovnika turizam i pomorstvo imaju primarno značenje, dok su industrija i poljoprivreda mnogo slabije zastupljene u ekonomskoj strukturi grada. Dubrovnik se ističe među ostalim domaćim turističkim mjestima po tome što je i svjetski najpoznatije hrvatsko turističko središte. Raznolikost mediteranskoga krajolika s blagom mediteranskom klimom koja pogoduje bujnoj vegetaciji, slikovit položaj, arhitektonska i umjetnička bogatstva staroga grada Dubrovnika privlače turiste i omogućuju razvoj turističke privrede. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Dubrovnik je već bio poznato turističko središte. U poslijeratnome razdoblju njegova turistička vrijednost konačno je došla do punog izražaja. Agresija na Hrvatsku 1991., u kojoj je Dubrovnik teško stradao, imala je izrazito negativan učinak na turizam grada i okolice. Znakovi oporavka turizma, a s njime i cjelokupnoga gospodarstva Dubrovnika, počinju se pokazivati tek 2000. Broj turističkih dolazaka u znatnom je porastu od 2010. godine (2015. grad je imao više od milijun turističkih dolazaka). Najviše se razvija kulturni, kongresni, manifestacijski (osobito Dubrovačke ljetne igre i Festa Svetoga Vlaha) te nautički, kruzing, kupališni i filmski turizam.
Urbanistički razvoj
Najstarija gradska jezgra nastala je na vapnenačkoj uzvisini koja je s morske strane zatvarala zaljev stare Gradske luke. Prvotna jezgra proširena je nasipavanjem pličine koja ju je dijelila od kopna (današnja Placa ili Stradun). Dva ulaza u grad, Pile na zapadu i Ploče na istoku, te gradske zidine (današnji oblik dobivaju u XVI. st.) određuju sliku srednjovjekovnoga grada. Stari dio grada u obliku nepravilna peterokuta, okružen zidinama, sa središnjom širokom ulicom Placom te uličicama, skalinadama i trgovima najvažniji je dio gradskoga prostora. Sve do pojave velikih brodova glavna je luka Gradska luka, zaštićena lukobranom Porporelom, a nakon njihove pojave trgovački i putnički promet premješta se u 2,5 km udaljeni Gruški zaljev, zaštićen poluotokom Lapadom. U drugoj polovici XIX. st., zapadno od staroga grada, u Gružu, razvija se sekundarno središte Dubrovnika; postupnom izgradnjom novih stambenih četvrti između staroga Dubrovnika i Gruža i na poluotoku Lapadu te istočno na Pločama i na nižim padinama Srđa nastaje jedinstvena gradska cjelina koja se pruža od rta Svetoga Jakova na istoku do rta Kantafiga na ulazu u Rijeku dubrovačku na zapadu. Zbog ograničenih mogućnosti prostornoga širenja grada u posljednjim desetljećima XX. st. nova stambena četvrt izgrađena je na predjelu Mokošice u Rijeci dubrovačkoj.
Arhitektonska i likovna baština
Otkriće rimskih nadgrobnika, helenističkog, ilirskoga, rimskog i bizantskoga novca, ostataka kasnoantičkoga kaštela i dviju crkava te ranosrednjovjekovne katedrale svjedoče o postojanju naselja i prije dolaska bjegunaca iz Epidaura u VII. st. Od tada pa sve do kraja XIV. st. i u XV. st., kada je završen proces oblikovanja, Dubrovnik je dobivao svoj izgled, ali ga je potres iz 1667. razorio gotovo do temelja. Pri obnovi grada mnoge građevine bilo je nemoguće obnoviti, pa su u gradskome tkivu ostavljeni prazni prostori; na jednome takvom prostoru podignut je poslije isusovački kolegij.
Dubrovnik je opasan izvorno očuvanim zidinama, podignutima u XII. i XIII. st., a sadašnji izgled i dimenzije dobile su 1453–1660. Glavni unutarnji zid visok je do 25 m, s kopnene strane debeo 4 do 6 m, s morske 1,5 do 3 m, obilazni hodnik dug je 1940 m, učvršćen trima okruglim kulama, 12 četverouglastih tvrđava, pet bastiona, dvjema uglastim utvrdama i jednom velikom tvrđavom. Grad brane i dvije odvojene tvrđave, Revelin i Lovrijenac. Od kulâ se ističu Minčeta i Bokar, najstarija kazamatna tvrđava u Europi, te tvrđava Sv. Ivan, koja brani ulaz u luku. Grad ima četvera vrata (po dvoja s kopnene i s morske strane); zapadna vrata od Pila najstariji su ulaz u Grad. Zidine su tijekom stoljeća gradili mnogobrojni domaći i inozemni graditelji (Nićifor Ranjina, Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, Juraj Dalmatinac i dr.).
Pravilno raspoređene nizove javnih i stambenih zgrada sabire glavna ulica Placa, a urbanističku jezgru ističu dva samostana, franjevački i dominikanski, te dvije javne česme, Velika i Mala Onofrijeva česma (XVI. st.). Najreprezentativnije su javne zgrade Knežev dvor (gotičko-renesansna građevina iz XV. st.), sjedište kneza Dubrovačke Republike, i gotičko-renesansna Divona (Sponza), palača koju je projektirao (1516–22) Paskoje Miličević. Ispred nje je trg, središte javnoga života, s Orlandovim stupom (1418), gradskim zvonikom (1447), zgradom glavne straže (1706), nekadašnjom zgradom Velikoga vijeća, koja je 1683. bila obnovljena u neoklasicističkome stilu – danas Gradskom vijećnicom, te barokna crkva sv. Vlaha (1706). Na mjestu nekadašnje (u potresu 1667. srušene) romaničke katedrale iz XIII/XIV. st. (pod kojom su ostatci bizantske crkve iz VI. st.), izgrađena je 1713. barokna katedrala Gospe Velike. Sakralna arhitektura ima stoljetni slijed s velikim brojem očuvanih crkava, od predromaničkoga doba (Sv. Nikola, Sigurata) do suvremenih građevina. Osobito su važni franjevački i dominikanski samostani s klaustrima (veličanstveni franjevački klaustar iz XIV. st., rad klesara Mihoja Brajkova), riznice bibliotečnoga, umjetničko-obrtničkoga, liturgijskog, slikarskog i kiparskoga kulturno-povijesnog naslijeđa.
Od XIX. st. grad se širio izvan zidina, razvijala su se nova naselja na Pločama i Pilama, u Gružu, na Lapadu, zanemarujući načela graditeljskoga naslijeđa.
Procvatom turizma u XX. st., a naročito poslije II. svjetskoga rata izvan stare gradske jezgre, gdje su Dubrovčani tradicionalno gradili svoje ljetnikovce (npr. na Lapadu) naročito u doba Dubrovačke Republike, niknula je nova, turistička arhitektura većinom modernističkoga izraza, poput Vile Dubrovnik (Mladen Frka, 1961), hotela Plat (Petar Kušan, 1972) i hotela Libertas (Andrija Čičin-Šain i Žarko Vincek, 1974), postmodernističkoga hotela Belvedere (Julije De Luca, 1984) te hotelskoga kompleksa na Babinom kuku (1976). Istodobno nastaje i nekoliko javnih zgrada (Viša pomorska škola na Lapadu, Lovro Perković, 1954; Turistička i ugostiteljska škola, Vjenceslav Richter, 1963).
U XV. i XVI. st. – u »zlatno doba Dubrovnika« – stvoreni su uvjeti za razvoj svih vrsta umjetnosti i umjetničkog obrta. Osobito je bilo razvijeno slikarstvo. Slikar Blaž Jurjev Trogiranin (XV. st.) ostavio je značajan trag, a potom i slikari iz Dubrovnika i njegove okolice (Ivan Ugrinović, Matej Radašinov Junčić, Lovro Marinov Dobričević, Vicko Lovrin, Mihajlo Hamzić). Najvažniji od njih, Nikola Božidarević, unio je u tradicionalni likovni izraz gotičke kićenosti i naracije nove elemente renesansnog osjećaja. Hamzićevom i Božidarevićevom smrću nestaju domaći majstori; od XVI. do XIX. st. u gradu su radili uglavnom stranci. U XIX. i XX. st. Vlaho Bukovac i Mato Celestin Medović, velikani hrvatske moderne, a poslije Ignjat Job te Ivan Dulčić, Antun Masle, Đuro Pulitika, tzv. dubrovački koloristi, i dr. nastavljaju bogatu tradiciju dubrovačkoga slikarstva.
Skulptura je prisutna u Dubrovniku stoljećima, od starohrvatskoga pletera do suvremenih radova. Radovi Bonina iz Milana utjecali su na razvoj gotičke skulpture u Dalmaciji. Ističu se kipari Juraj Dalmatinac, braća Leonard i Petar Petrović, te najznačajniji renesansni kipar Nikola Lazanić. Baroknu skulpturu karakteriziraju radovi Marina Gropellija, a poslije, u XIX. i XX. st., ističu se radovi Ivana Rendića i Ivana Meštrovića.
Od 1979. gradska jezgra Dubrovnika nalazi se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. – U Domovinskome ratu 1991. oštećeni su mnogi spomenici koji su poslije obnovljeni.
Institucije
U gradu djeluju Kazalište Marina Držića, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovački muzeji, u čijem sastavu su Kulturno-povijesni (Knežev dvor), Pomorski (Tvrđava sv. Ivana), Etnografski (Rupe) i Arheološki muzej. Od visokoškolskih ustanova ondje su Međunarodni centar hrvatskih sveučilišta i Interuniverzitetski centar (poslijediplomski studiji), Veleučilište (osnovano 1996; nautički, strojarski, elektrotehničko-računalni i turistički odjel) s American College of Management and Technology (ACMT; osnovan 1997), Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu i dr. Dubrovnik ima Državni arhiv (palača Sponza), Znanstvenu knjižnicu (dvorac Skočibuha) i knjižnice franjevaca i dominikanaca s velikim brojem knjiga, inkunabula i rukopisa, Zavod za povijesne znanosti HAZU (osnovan 1949; ljetnikovac Sorkočević na Lapadu), Zavod za istraživanje korozije i desalinizaciju HAZU (samostan sv. Jakova; osnovan 1965), Biološki zavod (tvrđava Sv. Ivan) i akvarij (tvrđava Sv. Ivan), odjel Instituta za građevinarstvo Hrvatske, Teološko-katehetski institut i dr.
Manifestacije
U Dubrovniku se održavaju Dubrovačke ljetne igre.
Povijest
Nakon ukinuća Dubrovačke Republike 1808. gradsko je područje bilo podvrgnuto najprije Napoleonovu Talijanskomu Potkraljevstvu, a od 1810. do 1814. bilo je uključeno u sastav francuskih Ilirskih pokrajina. Unatoč nezadovoljstvu francuskom vlašću u to je doba (1808–14) postupno bio dokinut stari poredak, a uvedene su osnovne stečevine građanskoga društva: dioba sudbene i upravne vlasti i jednakost pred zakonom. Uz pomoć britanske flote i domaćih ustanika, Dubrovnik su 28. I. 1814. zauzele austrijske trupe. Odlukama Bečkoga kongresa 1815. područje nekadašnje Republike pripalo je Habsburškoj Monarhiji (Dubrovnik je 1817. postao središte jednoga od četiriju okruga austrijske pokrajine Kraljevine Dalmacije). Nakon upravne reforme 1868. pa sve do propasti Monarhije 1918. bio je sjedište jednoga od dvanaest dalmatinskih kotara. U tom razdoblju Dubrovnik je izgubio značenje koje je imao u doba političke samostalnosti. Zbog rubnoga položaja u Monarhiji, loših komunikacija i izostanka državne potpore, obnova brodarstva, trgovine i obrta odvijala se vrlo sporo. U dalmatinskim okvirima ostao je, međutim, značajno pomorsko, brodograđevno i trgovačko središte. Oporavak tradicionalnih gospodarskih djelatnosti uslijedio je 1830-ih. Konjunktura pomorstva na Sredozemlju potaknula je razvoj dubrovačkoga brodarstva i provozne trgovine s BiH, a oživljena je i domaća preradbena i manufakturna proizvodnja ulja, sapuna, voska, tjestenine i duhana. Postupnomu gospodarskomu rastu pridonijele su pošteda od novačenja i stanovite porezne olakšice što su ih austrijske vlasti zadržale do 1840-ih. Ipak, procesi gospodarske i tehnološke modernizacije započeli su tek nakon zaposjednuća BiH 1878., kada je Dubrovnik i službeno (1882) izgubio značenje utvrđenoga, garnizonskoga grada, tj. austrijske »promatračnice« prema Istoku. Puni zamah gospodarskoga razvoja doživio je na prijelazu u XX. st. Elektrifikacijom i izgradnjom željezničkog spoja sa zaleđem (1901) Gruž je postao glavnom lukom na južnom Jadranu. Nizom graditeljskih zahvata urbanizirani su i povezani dijelovi grada izvan zidina, a 1910. uvedena je i gradska tramvajska linija (ukinuta 1970). Nakon otvaranja prvoga hotela Miramare (1868) i niza manjih pansiona, izgradnja prvoga luksuznog hotela Imperijal (1898) označila je početak razvoja suvremenoga turizma, najvažnije gospodarske grane u XX. st. Integracijski procesi, potaknuti idejom sjedinjenja s banskim dijelom Hrvatske, očitovali su se već u političkim previranjima 1848., kada se u Dubrovniku oblikovala jezgra pristaša buduće Narodne stranke. Od proglašenja ustavnosti 1860. narodnjački je krug u Dubrovniku, na čelu s Perom Čingrijom te Nikom i Rafom Pucićem, prednjačio u ostvarivanju ciljeva Narodne stranke, koja je 1869. pobijedila na općinskim izborima, a hrvatski je jezik kao nastavni uveden u dubrovačku gimnaziju. Poslije su procesi nacionalne diferencijacije doveli do »srbokatoličko«-autonomaške koalicijske vlasti u dubrovačkoj općini (1890–99). Konsolidaciji Narodne (hrvatske) stranke pridonijela je skupina mladih pravaša na čelu s Franom Supilom. Nova je politička skupina uvjerljivo pobijedila na izborima 1899., zadržavši vlast u Općini do početka I. svjetskoga rata. Na početku rata bilo je raspušteno Općinsko vijeće, ograničeno političko djelovanje stranaka i pojedinaca, tiskovine su bile strogo cenzurirane, a većina protumonarhijski orijentiranih političara uhićena i zatočena. U drugoj polovici XIX. st. u Dubrovniku je osnovan niz suvremenih obrazovnih, javnih i kulturnih ustanova. Javna osnovna škola bila je otvorena u doba francuske vlasti, a dubrovačka gimnazija slijedila je tradiciju isusovačkoga kolegija iz doba Republike. Godine 1852. otvorena je nautička škola, 1875. ženska učiteljska škola, a 1887. poljodjelska škola. Dubrovački su narodnjaci 1863. osnovali Narodnu štionicu, prvu javnu knjižnicu, a 1867. otvorena je obnovljena kazališna zgrada, tzv. Bundićevo kazalište. Iste je godine završena izgradnja gradske vijećnice, stradale u požaru 1817. Godine 1873. otvoren je i Dubrovački muzej. Od polovice XIX. st. i u početku XX. st. u Dubrovniku je izlazilo više časopisa, godišnjaka i listova kulturnog i političkoga sadržaja. Posebno su važni časopisi: Dubrovnik. Cviet narodnog književstva (1849–52), Dubrovnik. Zabavnik Narodne štionice (1866–85), Slovinac (1878–84), Srđ (1902–08) i politički listovi: Crvena Hrvatska (1891–1914), Dubrovnik (1892–1914) i Prava Crvena Hrvatska (1905–18). Nakon 1918. Dubrovnik je dijelio sudbinu hrvatskih zemalja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Od 1922. do 1929. bio je sjedište oblasti koja je obuhvaćala južnu Dalmaciju i dio Hercegovine. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature i stvaranja Kraljevine Jugoslavije 1929. uvedena je nova teritorijalna podjela u skladu s politikom integralnoga jugoslavenstva. Dubrovnik je u administrativnom smislu odvojen od hrvatskoga nacionalnog prostora i pripojen Zetskoj Banovini. U sastav Banovine Hrvatske ušao je 1939. Osim prvih izbora za Konstituantu 1920., kada je većinu glasova dobila Komunistička partija, na svim potonjim izborima u Dubrovniku većinu su dobivali kandidati Hrvatske republikanske seljačke stranke, odnosno Hrvatske seljačke stranke i Ujedinjene koalicije. Dubrovnik je tako predstavljao jedno od najjačih uporišta hrvatskog otpora velikosrpskoj monarhističkoj politici. U međuraću je nastavljen razvoj turizma tako da je na užem gradskom području tijekom 1938. registrirano 48 hotela, pansiona i gostionica. Turizam je osobito pridonio razvoju novčarstva i prehrambene proizvodnje. Dubrovnik je od 10. travnja 1941. bio uključen u sastav NDH, a 18. X. 1944. zauzele su ga partizanske jedinice. Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu 1945. kao dio NR Hrvatske ušao je u sastav FNRJ. U Domovinskom ratu Dubrovnik je bio pod srpsko-crnogorskom opsadom. Napadaji JNA počeli su 1. X. 1991., a potom i pomorska blokada (potkraj listopada Hrvatska je preko slobodnih luka organizirala humanitarne konvoje za Dubrovnik). Napadaji na grad trajali su i u studenome, a najžešći su bili početkom prosinca 1991. Opsadu grada HV je razbila 7. VII. 1992., a primirje na dubrovačkom području učvrstio je ženevski sporazum Hrvatske i Jugoslavije (30. IX. 1992).
Državni arhiv u Dubrovniku
Državni arhiv u Dubrovniku, ustanova u kojoj se čuva građa nastala djelovanjem državnih službi u Dubrovačkoj Republici, tj. notarske i kancelarijske službe od XIII. st., a nakon propasti Republike 1808. radom ureda i ustanova u Dubrovniku i okolici za francuske, habsburške, jugoslavenske i hrvatske vlasti.
Dubrovački arhiv nastao je kao posljedica notarske i kancelarijske službe od XIII. st., a građa je bila dislocirana u uredima službi i magistrata te u uredima na izvangradskome području. Od polovice XV. st. bila je pohranjena u Kneževu dvoru, u umjetnički ukrašenim ormarima, koji i danas služe istoj svrsi. Drugi dio građe, koji su činili najvažniji privilegiji i ugovori sklopljeni između Republike i susjednih vladara, crkvenih dostojanstvenika i gradova s kojima je Dubrovnik održavao političko-trgovačke veze, nalazio se u riznici katedrale sv. Marije. Osim ta dva arhiva, u Dubrovačkoj ih je Republici postojalo još nekoliko, ali su uništeni, npr. arhiv u Nadbiskupskome dvoru, kojega je građa stradala tijekom požara 1667. Glavna građa Arhiva iz doba Republike nastala je kao posljedica djelovanja ureda pravnih tijela državne vlasti, kojoj je organiziranje završeno tijekom XV. st., a tako i struktura pohranjivanja dokumenata. Tadašnji se državni arhiv različitim odlukama najviših tijela Dubrovačke Republike pretvorio u zasebnu instituciju. Sam se pojam arhiv prvi put spominje 1599., a 1760. građa sa svih lokacija u Dubrovniku bila je okupljena u Kneževu dvoru. Godine 1783. prvi se put spominje državni arhivist (publico archivista). Te je godine najvažnija građa bila podijeljena na 14 serija (861 svezak), dok su ostali neuvezani dokumenti bili raspoređeni u 10 banaka (stolaca) od slova A do K. Tijekom XIX. i XX. st. veliki dio građe Arhiva bio je raznesen. Od 1920. Arhiv je počeo djelovati kao samostalna ustanova, a 1952., preselio se u palaču Sponza, gdje se nalazi i danas. U Domovinskom je ratu, za dvaju četničkih napadaja 1991., zgrada Arhiva teško stradala.
Važniji su fondovi iz doba Dubrovačke Republike Kneževe odredbe (Praecepta Rectoris) 1279–1764; Odluke vijeća: Malog, Velikog i Umoljenih (Reformationes) 1301–1415; Zapisnici Vijeća umoljenih (Acta Consilii Rogatorum) 1415–1808; Tajni zapisnici Vijeća umoljenih (Secreta Rogatorum) 1497–1698; Zapisnici Maloga vijeća (Acta Minoris Consilii) 1514–1808; Dugovanja 1543–1808 (troškova Kneževa dvora i redovitoga godišnjeg darivanja sokola namjesnicima i vladarima Južne Italije); Građevine 1519–1799; Zapisnici Velikoga vijeća (Acta Consilii Maioris) 1416–1808; Straže i naoružanje (Custodiae et armamentum) 1524–1801; Oporuke (Testamenta) 1282–1815; Političke tužbe 1312–1570; Zemljišnik (Cathasticum) 1266–1816; Knjige tržnih nadzornika (Justiciaria, 1467–1811), službenika koji su nadzirali utege, mjere, vage, red i cijene na trgu i u dućanima, pa i sudili; Crkve i samostani 1335–1833; Prizivi 1547–1811; Kaznene presude 1427–1814; Vinogradi 1512–1787; Službenici računovodstva (Officiales Rationum) 1419–1807; Privatni arhivi 1427–1829; Poslovni dokumenti; Povlastice XV–XIX. st.; Praktični priručnici za kancelara (Manualia practica Cancellarii) 1342–1808; Bratovštine 1416–1811; Bilješke o globama i točke dnevnoga reda 1534–1807 (za izostajanje sa sjednica plaćala se globa); Presude Kancelarije u civilnim parnicama 1352–1815; Različiti dokumenti Kancelarije 1282–1815; Notarski protokoli 1310–1811; Dopisi dubrovačke vlade i upute njezinim poslanicima (Litterae et Commissiones) 1395–1802; Punomoći pisane u Kancelariji (Procurae Cancellariae) 1470–1815; Punomoći notara 1434–1814; Prodaje obavljene u Kancelariji i njihovo oglašivanje 1352–1815; Notarski protokoli ugovora o mirazu 1348–1812; Ženidbeni ugovori 1447–1801; Različiti izvanjski poslovi 1593–1815; Carine i trošarina 1277–1810; Notarske zadužnice 1280–1810; Parnice glede posjeda 1513–1815; Dokumenti o posjedima u kaznenim parnicama; Konzulati 1575–1807; Registar poziva upućenih izvan Dubrovnika 1430–1811; Sekvestri 1766–1815; Darovi Osmanlijama 1566–1807; Carina plaćena u Osmanskome Carstvu 1531–1667; Legati 1497–1694; Zaliha hrane 1500–1609; Kovnica novca 1422–1808; Knjige Hospitala (Misericordia) 1590–1810., poslovne knjige nahodišta u Dubrovniku; Najamnina općine (Libri affictuum communis) 1590–1807; Aptagi de misericordia 1312–1811., zadužnice kojima vjerovnik predaje dužniku neku vrijednost iz milosrđa, s pravom da zauzme njegovu imovinu ako ne plati dug; Rizničari stolne crkve sv. Marije u Dubrovniku (Thesaurarii Sanctae Mariae) 1529–1807 (to su i rizničari Republike); Kaznene parnice 1348–1807; Parnice zbog kaznenih djela u Dubrovniku (Lamenta de Intus) 1404–1679; Parnice zbog kaznenih djela izvan Dubrovnika (Lamenta de Foris) 1370–1598; Parnice zbog kaznenih djela u Dubrovniku i izvan njega 1372–1675; Sudske prijave civilnih parnica predane Kancelariji (Intentiones de Cancellaria) 1380–1815; Stovarišta, pomorstvo i zdravstvo, plaćanje arboratika 1500–1816; Osiguranje pomorskog prijevoza (Naula et Securitates) 1563–1755; Civilne parnice o nekretninama 1465–1815; Civilne parnice o pokretninama 1471–1815; Općinska blagajna 1535–1806; Ured solane u Stonu 1566–1722; Knjige i isprave o poslovima s novčanim zavodima (Montes) 1575–1790; Uprava za sol 1443–1808; Uprava gradskih nekretnina u doba francuske vladavine (Administratio Domanialis Gallica) 1806–1815; Razni osmanski dokumenti XV–XIX. st. (Diversa Turcarum); Isprave i spisi (Diplomata et acta, stari naziv Acta S. Mariae Maioris) 1022–1808; Francuski spisi (Acta Gallica) 1808–14.
Današnju zbirku Arhiva čini 300 fondova i zbirki, a sadržava više od 2 700 000 pisanih stranica dokumenata, isprava, ugovora i dr. Najstarije su isprave bula pape Benedikta VIII. iz 1022. i isprava o osnutku Benediktinskoga samostana na Lokrumu iz 1023., sačuvane u prijepisima iz kasnijih stoljeća. Glavni su fondovi Arhiva oni iz doba Republike i francuske uprave. U arhivu se nalaze i spisi ureda i ustanova koji su tijekom XIX. i XX. st. djelovali u gradu i na njegovu upravnome području. Uz tu su građu u Arhivu i knjige Dubrovnika i otoka Korčule do 1860., Zbirka geografskih karata te osobni obiteljski privatni arhivi. Značenje je Arhiva u tome što je Dubrovačka Republika imala uspostavljene trgovačke i političke veze sa svim zemljama oko Sredozemnoga mora i unutrašnjosti jugoistočnoga dijela europskoga kontinenta, a dokumenti i pisani tragovi iz toga doba vrlo su vrijedna povijesna građa za proučavanje hrvatske povijesti i povijesti susjednih zemalja. Arhiv sabire građu s područja Dubrovačko-neretvanske županije i u njima obavlja vanjsku arhivsku službu.
Knjižnice
Prvi zapisi o srednjovjekovnim samostanskim knjižnicama u Dubrovniku potječu iz doba renesanse. Dubrovački bibliofili često su svoje privatne knjižnice nakon smrti ostavljali za javno korištenje. Bogate knjižnice franjevačkog i dominikanskog samostana teško su bile oštećene u potresu 1667., izgubile su mnoge vrijedne knjige, ali su tijekom stoljeća obnovile svoje zbirke.
Knjižnica franjevačkoga samostana Male braće ima zbirku sa 70 000 svezaka, od čega 2106 rukopisa (dubrovačkih književnika Gundulića, Đurđevića, Palmotića), 216 inkunabula, 3500 rukopisa, brojnu notnu građu i vrijedne koralne knjige. Knjižnica dominikanskoga samostana broji oko 30 000 svezaka, uz knjige je ondje 249 inkunabula, 294 rukopisa, među kojima se ističu značajni srednjovjekovni iluminirani kodeksi iz XI. st.
Javna ustanova Dubrovačka biblioteka osnovana je 1936., a 1950. iz nje se izdvojila današnja Znanstvena knjižnica, koja vodi brigu o zbirci Collegium Rhagusinum, čuva djela Ruđera Boškovića tiskana u Rimu i Parizu, knjige prvih dubrovačkih tiskara. Knjižnica Interuniverzitetskoga centra, osnovana 1971., bila je potpuno uništena u Domovinskom ratu, ali je poslije obnovljena i danas broji 20 000 svezaka građe.
Pomorstvo
Prvi podatci o dubrovačkome pomorstvu potječu iz VIII. st. spomenom dubrovačkih arsenala, potom u IX. st. u vezi s odbijanjem petnaestomjesečne arapske opsade 866/67. i ponovno 871., kada su dubrovački brodovi sudjelovali zajedno s bizantskom i hrvatskom mornaricom pod knezom Domagojem u oslobađanju Barija od Arapa. U prvoj polovici X. st. Konstantin VII. Porfirogenet dubrovačke brodove iz IX. st. zove korablje (grč. ϰάραβος, lat. carabus). Ugovorne isprave s različitim primorskim gradovima i pomorskim zemljama iz XII. st. svjedoče da je Dubrovnik već tada imao razvijenu sredozemnu pomorsku trgovinu, koja je jačala i za mletačke vlasti u XIII. i XIV. st. Dubrovački brodovi (barkusij, galijun, karaka, koka, nava, urka i dr.) bili su uzor i najjačim pomorskim silama toga vremena. Prateći razvoj trgovačke flote, Republika je tijekom XV. st. utemeljila više od dvadeset konzulata, najviše u lukama na Apeninskom poluotoku i na Siciliji. Trgovačka je flota bila na vrhuncu razvoja, a u svjetskoj pomorskoj trgovini Dubrovnik je zauzeo vodeće mjesto, razvijajući se u svjetsko pomorsko središte. Njegova trgovačka mornarica brojila je u XVI. st. od 170 do 200 većih brodova, na kojima je bilo uposleno oko 4000 pomoraca, i premašivala je potrebe domaćih trgovaca. Dubrovački su brodovi plovili u sve veće talijanske, francuske i španjolske luke, dopirući na zapadu do Engleske i Flandrije, zatim u grčke, egejske i osmanske luke u Siriji i Egiptu te u portugalske posjede u Indiji. U više od 60 sredozemnih luka Dubrovačka Republika imenovala je svoje konzule koji su štitili interese dubrovačkih trgovačkih skupina. Razvoj pomorstva pažljivo su nadzirali posebni magistrati. Zahvaljujući pomorstvu razvila se brodogradnja, pa su se dubrovački jedrenjaci, cijenjeni na cijelome Sredozemlju, gradili u gruškom brodogradilištu, otvorenom 1525., i na otočnim brodogradilištima Lopuda i Šipana. Potkraj XVI. st., dubrovačko brodarstvo i trgovina postupno su počeli nazadovati zbog pojave manjeg ali ekonomičnijeg francuskog, engleskog i nizozemskog brodovlja na Levantu te učestala gusarenja Berbera i Ulcinjana. Godine 1599. Republika je raspolagala s 52 broda duge plovidbe od približno 21 000 kola nosivosti, što je predstavljalo smanjenje od 10 000 kola u odnosu na razdoblje 1570–85. Opadanje dubrovačke flote nastavilo se, pa je polovicom XVII. st. ona brojila svega 100 do 120 brodova ukupne nosivosti 12 000 kola, s malim brojem brodova iznad 100 kola. Do 1695. dubrovačka trgovačka mornarica svela se na samo 75 brodova, a na prijelazu u XVIII. st. pod dubrovačkom zastavom bilo je svega 40 jedrenjaka od samo 2900 kola ukupne nosivosti. U tome razdoblju najveći broj dubrovačkih konzulata prestao je djelovati. Preokret je nastao kada su Dubrovčani manjim brodovima intenzivirali posredničku trgovinu s bližim talijanskim gradovima Papinske Države, Anconom, Barijem i Barlettom te Napuljem i grčkim lukama. Pomorski kapital sve se više prebacivao u Dubrovačko primorje (Slano), Konavle (Cavtat) i osobito na Pelješac (Orebić), pa su od 1640. do 1680. Pelješčani upravljali s čak dvije trećine brodova pod zastavom sv. Vlaha. Do poleta dubrovačkoga izvanjadranskoga brodarstva došlo je sredinom XVIII. st. pa su Dubrovčani 1750. imali oko 150 brodova na kojima je bilo uposleno oko 2200 pomoraca, a do kraja stoljeća na Sredozemlju je ponovno bilo otvoreno osamdesetak konzulata. Pravna pitanja u vezi s brodarstvom i pomorstvom bila su uređena, prilikom osnutka Pomorskog ureda, Pravilnikom Dubrovačke Republike o nacionalnoj plovidbi (1745., tiskanom 1784). Dubrovački brodovi plovili su tada od Carigrada, Aleksandrije i Livorna do Marseillea i španjolske obale, a posjećivali su i američke atlantske luke New York, Philadelphiju i Baltimore. Prema knjizi Arboraggi, zamjetno je stalno povećanje broja brodova od početka XIX. st. do 1805., kada je bilo upisano 278 brodova ukupne nosivosti 24 772 kara, a, prema izvještaju pjesnika i pisca Bara Prospera Bettere, Republika je uoči pada imala ukupno 350 brodova, od toga 80 za kabotažu (do 16 t) i 270 brodova duge plovidbe s prosječnom nosivošću od približno 250 t. Unatoč katastrofalnim posljedicama što su ih za dubrovačko pomorstvo donijeli slom Republike i razdoblje francuske vlasti, Dubrovnik je ipak sve do 1850-ih ostao glavnim pomorskim, brodograđevnim i trgovačkim središtem Dalmacije. Uspon je uslijedio s pojavom novih brodovlasnika, pogotovo na Pelješcu (Flori, Mimbelli, Kovačević, Bjelovučić i dr.). Osnivanjem Pelješkoga pomorskog društva u Orebiću 1865., koje je do likvidacije 1891. imalo više od 30 jedrenjaka, i Dubrovačkoga pomorskog društva u Dubrovniku (postojalo 1869–89), pokušavalo se koncentrirati kapital u brodarstvu, ali je zbog parobrodarske konkurencije vrlo brzo došlo do propasti tih društava. Nakon nabave prvoga parobroda Dubrovnik (219 brt) godine 1880., osnovana je Dubrovačka parobrodarska plovidba (1889), a za njom i nova društva Unione (1890) i Naprijed (1894), koja su se u I. svjetskom ratu udružila s Dubrovačkom plovidbom. Uoči I. svjetskog rata ona je imala 6 brodova s 3250 brt, a tijekom rata nije poslovala. Između dvaju svjetskih ratova, uz Dubrovačku plovidbu, osnivala su se nova društva Slobodna plovidba, Rad, Jugolevant, Prvo dalmatinsko trgovačko društvo. U tome razdoblju razvijala se obalna plovidba s putničkim brodovima i duga plovidba s teretnim brodovima (1941. imala je 10 teretnih brodova duge plovidbe i 14 putničkih brodova obalne plovidbe). Nakon II. svjetskog rata, centralizacijom trgovačke mornarice 1946. flota je bila dodijeljena Jugoliniji, novoosnovanoj jedinstvenoj brodarskoj tvrtki u Rijeci, godine 1951. bilo je osnovano Pomorsko-transportno poduzeće Dubrovnik (pripojeno 1962. Atlantskoj plovidbi); Atlantska plovidba bila je osnovana 1955., a od 1995. djeluje kao dioničko društvo.
