dioda (di- + [elektr]oda), elektronički element s dvjema elektrodama kojemu električna vodljivost izrazito ovisi o polaritetu napona između elektroda, pa zato propušta električnu struju gotovo samo u jednom smjeru.
Vakuumska dioda (John Ambrose Fleming, 1904), koja se sve manje primjenjuje, elektronska je cijev s dvjema elektrodama u vakuumu, od kojih je jedna užarena. Kada je negativni pol (katoda) na užarenoj elektrodi, a pozitivni (anoda) na hladnoj elektrodi, diodom teče struja elektrona od katode prema anodi. Međutim, uz izmijenjeni polaritet, kada užarena elektroda postaje pozitivna, dioda ne vodi struju elektrona.
Poluvodička ili kristalna dioda sastoji se od dvaju slojeva poluvodičkoga kristala različita tipa (PN-prijelaz) ili od sloga metal–poluvodič (Schottkyjeva dioda).
Ispravljačka dioda pokazuje veliku razliku vodljivosti u propusnom i nepropusnom (zapornom) smjeru, pa se rabi u ispravljačima, usmjerivačima i demodulatorima.
Zenerova dioda postaje, pri tzv. Zenerovu naponu, naglo vodljiva u nepropusnom smjeru, pa služi kao stabilizator napona (→ zener, clarence).
Esakijeva ili tunelska dioda (→ esaki, leo) rabi se kao brza sklopka ili oscilator, a Gunnova dioda (po britanskom fizičaru Johnu Battiscombeu Gunnu, 1963) kao oscilator, pojačalo i modulator na vrlo visokim frekvencijama, u području tzv. mikrovalova.
Varaktor, kapacitivna dioda ili varikap u zapornom se smjeru ponaša kao kondenzator s kapacitetom ovisnim o naponu.
Fotodioda primjenjuje unutarnji fotoefekt i vodljivost joj ovisi o osvjetljenju, pa se rabi kao pretvornik svjetlosne informacije u električnu.
Svjetleća dioda ili LED (engl. Light Emitting Diode) svijetli pri prolasku struje i upotrebljava se kao pretvornik električne informacije u svjetlosnu, većinom za signalna svjetla različitih boja ili kao dio svjetlećega optoelektroničkoga pokaznika (→ fotoelektrični elementi).
Laserska dioda primjenjuje kvantnu pojavu stimuliranog odašiljanja svjetlosti i rabi se kao osnovna sastavnica poluvodičkog lasera.