TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Cres

ilustracija
CRES

Cres, otok u vanjskome nizu Kvarnerskih otoka; 405,7 km² s 3079 st. (2011); naš je najveći otok. Leži između Kvarnera (u užem smislu) na zapadu i Kvarnerića na istoku. Izdužen je u meridijanskome smjeru; dug je 65,5 km, širok 2 do 11,5 km. Od otoka Lošinja odvojen je uskim umjetnim prokopom (Osorski tjesnac). Građen je od krednih vapnenaca i dolomita. Najviši je vrh Gorice 648 m. Obala je duga 268,2 km, s koeficijentom razvedenosti 3,8. Na zapadnoj su obali veći zaljevi Creska luka, Valun, Martinšćica i luka Ustrine, a na istočnoj Koromačna. Pred zapadnom je obalom otok Zeča, pred istočnom Plavnik te otočići Ćutin Mali i Veli. Zbog vapnenačke građe na otoku nema površinskih tokova. U središnjem dijelu nalazi se prostrano Vransko jezero (5,75 km²), koje pitkom vodom opskrbljuje i otok Lošinj. Uz obalu izbijaju mnogobrojna podmorska vrela (vrulje). Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi 5° do 7 °C, a ljetna (srpanj) 23° do 24 °C. Središnji je dio Cresa gotovo bez vegetacije. Zbog toga je zimi najhladniji, a ljeti najtopliji dio otoka. Sjeverni dio reljefno je viši, ima strmu obalu, autohtoni šumski pokrov (hrast medunac, bijeli grab), prima do 1500 mm padalina na godinu; slabije je naseljen. Južni je dio prostraniji i niži, uz obalu su mnoge šljunčane plaže, prevladava makija, prima oko 1000 mm padalina (najviše u kasnu jesen i u proljeće); više je naselja u odnosu na sjeverni dio. Zapadna strana toplija je i vlažnija od istočne, izložene buri. Cres je obitavalište bjeloglavoga supa, a njegova gnjezdišta – uvale Fojiška i Potpredošćica te Mali bok i Koromačna, na istočnoj obali – ornitološki su rezervati prirode (zaštićeni od 1986); stanje bjeloglavih supova redovito se prati (→ beli).

Naselja uglavnom leže na zapadnoj strani otoka. Najveće je grad Cres (2289 st., 2011); u njemu živi 74,3% otočnoga stanovništva (2011). Ostala su naselja vrlo mala, a neka su bez stalnih stanovnika: Martinšćica (132 st.), Orlec (92 st.), Valun (65 st.), Punta Križa (63 st.), Osor (60 st.), Belej (55 st.), Loznati (49 st.), Beli (47 st.), Stivan (40 st.), Miholašćica (36 st.), Porozina (29 st.), Ustrine (22 st.), Dragozetići (20 st.), Sveti Petar (14 st.), Lubenice (12 st.), Vrana (12 st.), Merag (10 st.), Pernat (8 st.), Vodice (7 st.), Filozići (6 st.), Zbičina (5 st.), Mali Podol (3 st.), Predošćica (3 st.), Ivanje (3 st.), Vidovići (2 st.), Zbišina (2 st.), Grmov (2 st.), Stanić (0 st.) i Važminež (0 st.).

Tradicionalne su gospodarske djelatnosti poljoprivreda (uzgoj maslina, vinove loze, smokava, povrća i ovaca), ribarstvo i iskorištavanje šuma. U okolici Osora ima kvalitetnoga građevinskoga kamena. Za mletačke vlasti, a potom osobito tijekom austrijske vlasti, razvija se pomorstvo i brodogradnja. U XIX. st. poboljšavaju se životni uvjeti pa raste broj stanovnika, gradi se ili obnavlja infrastruktura (prometnice i luke). Razvoj parobrodarstva i pogubne posljedice filoksere nepovoljno su utjecali na gospodarski razvoj i stanovništvo. Od kraja XIX. st. broj stanovnika stalno se smanjuje. Depopulacija se nastavlja i nakon II. svjetskog rata. Gospodarski napredak bilježi naselje Cres (1947. otvara se brodogradilište, 1966. osnovana je Creska plovidba; tvornica ribe, uljara). Uzdužna cesta Porozina–Cres–Osor–Mali Lošinj modernizirana je 1968. Zajedno s brodskim linijama prema okolnim otocima i Rijeci te trajektnim vezama s kopnom (Brestova–Porozina, Merag–Valbiska) cesta omogućuje razvoj kupališnoga, kulturnog (Osor, Cres, Valun), rekreacijskog (šuma Tramuntana), edukativnog (Beli) i nautičkog (marine u Cresu) turizma i uz njega vezanih djelatnosti.

Tragovi naselja na otoku sežu u prapovijest (lokaliteti Banićeva pećina, špilja Jami na sredi i dr.). Od početka II. tisućljeća pr. Kr. otok nastanjuju Liburni. Grčki trgovci Cres i Lošinj nazivaju Apsirtide (Apsyrtídes), prema legendi o putovanju Argonauta tim krajevima (po Medejinu polubratu Apsirtu koji je ondje poginuo u potrazi za Argonautima). U Osoru, utvrdi na tzv. jantarnome putu, nalazio se grčki emporij (VII. do VI. st. pr. Kr.). U I. st. pr. Kr. Cres su zauzeli Rimljani. U doba rimske vlasti javlja se naziv Crexa, Crexi; glavno središte bio je utvrđeni grad Apsorus (Osor), koji je imao sve urbanističke značajke rimskoga grada. Tada je iskopan kanal kraj Osora, kojim su Cres i Lošinj odijeljeni. Nakon propasti Zapadnorimskoga Carstva i kratkotrajne vladavine Ostrogota, uspostavljena je u prvoj polovici VI. st. bizantska vlast. Bizantski Osor odlukom cara Bazilija I. potkraj 870-ih plaća danak hrvatskomu knezu, koji je do tada plaćao bizantskomu strategu, a u X. st. kralj Tomislav priključio ga je hrvatskoj državi. Osim kratkotrajnih razdoblja vladavine hrvatskih kraljeva (Petar Krešimir IV., 1069) i hrvatsko-ugarskih kraljeva (Koloman, 1105), otok je pretežno pod mletačkom vlašću od XI. st. do 1358. kada je ušao u sastav države hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. On je 1380. otok ustupio obitelji Saracen, a od 1389. pripada knezovima Gorjanskima. Ponovno je pod mletačkom vlašću 1409–1797. Mlečani su ukinuli postojeći ustroj kneževina i nametnuli komunalnu upravu karakterističnu za ostale dijelove njihovih prekojadranskih posjeda. U razdoblju od 1544. do 1606. otok je više puta stradao u uskočkim napadima. Nakon 1797. izmjenjuju se austrijska (1797–1805) i francuska (1805–14) uprava, a 1814. otok je konačno pripojen Austriji (do 1918). Nakon završetka I. svjetskog rata Cres je okupirala talijanska vojska; Italiji je pripao Rapallskim ugovorom 1920. Nakon II. svjetskog rata priključen je Hrvatskoj. Na otoku se dugo (do 1935) održalo slavensko bogoslužje, koje je prema pismu pape Ivana X. (925) bilo u uporabi već u X. st. Iz XI. i XII. st. potječu mnogobrojni glagoljski spomenici (najpoznatija je Valunska ploča, približno iz 1000). Župne matične knjige pisane su glagoljicom sve do XVIII. st. Na otoku se nalazila biskupija sa sjedištem u Osoru (spominje se 585), poslije (XV. st.) premještena u Cres. Osorsko-creska biskupija ukinuta je 1815. i priključena Krčkoj biskupiji.

Citiranje:
Cres. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12707>.