zubi (lat. dentes), čvrsti mineralizirani žvačni organi, koji se nalaze u ustima većine kralježnjaka (nemaju ih ptice, neke ribe i neki sisavci). Funkcija im je grizenje i žvakanje hrane, a u životinja još i hvatanje i držanje plijena, a katkad i obrana od napada. Oblik zuba prilagođen je funkciji koju obavljaju u procesu obradbe hrane. Sjekutići (incizivi) imaju lopatast oblik s tankim i oštrim bridom, a služe grizenju ili sječenju hrane; očnjaci (kanini) služe otkidanju čvrste hrane; pretkutnjaci (premolari) imaju 2 oštre kvržice, a služe sjeckanju i usitnjavanju hrane; kutnjaci (molari) imaju 4 do 5 kvržica, a služe usitnjavanju i mljevenju hrane potisnute od pretkutnjaka. Neke životinje mijenjaju zube tijekom cijeloga života, a neke nikada. U čovjeka, zubi se javljaju u dvije generacije, kao mliječni i trajni zubi. (→ denticija)
Zube izgrađuju tvrda i mekana zubna tkiva. Tvrda su zubna tkiva caklina (→ caklina zuba), dentin i cement (mineralizirano tkivo slično kosti, koje ne sadrži krvne žile), a mekano je zubno tkivo pulpa (→ pulpa, zubna). Zubi se sastoje od triju dijelova: krune, vrata i korijena. Kruna je dio zuba koji se vidi u usnoj šupljini; okružena je zubnim mesom ili gingivom (→ desni). Najvećim je dijelom izgrađena od dentina, koji na površini prekriva zubna caklina. Središnji dio zubne krune zauzima pulpna komorica ispunjena zubnom pulpom. Vrat zuba suženje je na kojem se spajaju kruna i korijen zuba, tj. caklina i cement zuba. Korijen je dio zuba smješten u zubnim alveolama (→ alveola), a s kosti ga povezuje periodontni ligament (→ parodont). Najveći dio tvrdoga tkiva zubnoga korijena tvori dentin, koji je na površini prekriven tankim slojem cementa. U središnjem dijelu korijena, ispod cementa i dentina, nalaze se korijenski kanali; oni su produžetak pulpne komorice iz zubne krune i ispunjeni su zubnom pulpom. Svi sjekutići, očnjaci i većina pretkutnjaka imaju po jedan korijen (prvi gornji pretkutnjaci imaju dva korijena), donji kutnjaci imaju po dva korijena, a gornji po tri.
U čeljustima zubi formiraju zubni niz: u gornjoj u obliku poluelipse, a u donjoj u obliku parabole. Središnji sjekutići smješteni su u gornjoj i donjoj čeljusti uz središnju liniju, koja dijeli čeljusti na lijevu i desnu polovicu. Uz središnje sjekutiće smješteni su bočni ili lateralni sjekutići, a pokraj njih očnjaci. U svakoj čeljusti četiri sjekutića i dva očnjaka čine skupinu prednjih zuba. Postranične ili stražnje zube čine prvi i drugi pretkutnjak te prvi i drugi kutnjak, tj. ukupno po četiri zuba sa svake strane donje i gornje čeljusti. Međusobni dodir zuba gornje i donje čeljusti naziva se okluzija. Pravilan odnos među zubima naziva se normalna okluzija ili normokluzija, a poremećen odnos malokluzija.
Razvoj zuba ili odontogeneza niz je vrlo složenih biokem. procesa, koje kontroliraju mnogobrojni geni. Započinje u 6. tjednu embrionalnoga razvoja, kada se u području zubnih gredica formira 20 zubnih pupoljaka, iz kojih će se razviti po jedan mliječni zub. Zametci trajnih zuba počinju se razvijati u 5. mjesecu embrionalnoga razvoja, formiranjem prvih pupoljaka trajnih zuba. Poremećaji normalnoga razvoja zuba uzrokuju abnormalnosti broja, veličine, oblika i strukture zuba. Abnormalnosti broja zuba jesu hipodoncija (smanjen broj zuba, tj. izostanak razvoja zuba) i hiperdoncija (povećan broj zuba, tj. prekobrojni zubi), veličine i oblika zubâ mikrodoncija (mali zubi), makrodoncija (veliki zubi), taurodontizam (izduženje pulpnih komorica kutnjaka) i dr. Često su povezane s genetskim sindromima (Downov sindrom, rascjep čeljusti, usne i nepca i dr.).
Nicanje ili erupcija mliječnih zuba odvija se od 6. do 30. mjeseca života, a završava obično do 3. godine. Od 6. god. počinju nicati trajni zubi, koji prevladavaju u usnoj šupljini od 12. godine; treći kutnjak (umnjak) izbija znatno kasnije od ostalih zuba (obično nakon puberteta). Od 6. do 12. god. zastupljeni su zubi obiju generacija (mješovita denticija).
Najčešće su bolesti zubâ karijes, pulpitis (upala zubne pulpe) i parodontne bolesti (→ parodont ili periodont). Liječenje se provodi uklanjanjem oštećenoga zubnoga tkiva i izradbom zubne plombe na mjestima lezije (→ plomba). Vađenje zuba ili ekstrakcija primjenjuje se ako su zubne krune i korijeni jako oštećeni, ili ako je zub zahvaćen upalom koja se ne može liječiti. Oštećeni i izgubljeni zubi nadomještaju se protetskim nadomjestcima (→ krunica, zubna; proteza).
