zrcalo.
1. U fizici, svaka glatka površina koja reflektira svjetlost. Pravilna zrcala su ravne ili zakrivljene plohe na kojima refleksijom svjetlosti (kut upada svjetlosnih zraka jednak je kutu refleksije) nastaje slika promatranoga predmeta. Slika može biti realna i virtualna. Realna slika nastaje na sjecištu reflektiranih svjetlosnih zraka i vidi se na zaslonu, a virtualna slika nastaje na sjecištu produžetka reflektiranih svjetlosnih zraka u smjeru suprotnom od smjera širenja i vidi se gledanjem u zrcalo.
Ravno zrcalo
Ravno zrcalo je glatka ravna površina koja pravilno odbija svjetlost: kad na ravno zrcalo padnu paralelne svjetlosne zraka, one i nakon odbijanja ostaju paralelne. Slika predmeta koji se nalazi ispred zrcala je virtualna, uspravna i jednake visine kao predmet.
Sferno zrcalo
Sferno zrcalo je dio kugline plohe kojoj je jedna strana glatka tako da pravilno odbija svjetlost: paralelne svjetlosne zrake postaju konvergentne (ako je zrcalo udubljeno) ili divergentne (ako je zrcalo izbočeno). Središte sfernoga zrcala je središte sfere koje je sferno zrcalo dio. Tjeme sfernoga zrcala je njegova najudubljenija ili najizbočenija točka. Optička os sfernoga zrcala je pravac koji povezuje središte i tjeme. Žarište sfernoga zrcala nalazi se na optičkoj osi, na polovici polumjera sfere i žarišna daljina jednaka je polovici polumjera sfere r, dakle: f = r/2. Konkavno (konvergentno, sabirno) sferno zrcalo je udubljeno, zrake paralelnoga snopa svjetlosti reflektiraju se kroz realno žarište. Konveksno (divergentno, rasipno) sferno zrcalo je izbočeno, paralelni snop svjetlosti raspršuje se kao da je izvor svjetlosti u virtualnome žarištu. Jednadžba sfernoga zrcala glasi: 1/p + 1/q = 1/f, gdje su p i q udaljenosti predmeta i njegove slike od tjemena sfernoga zrcala.
Svojstva slike predmeta nastale odražavanjem svjetlosti od sfernog zrcala ovise o položaju predmeta ispred zrcala. Primjerice za konkavno sferno zrcalo vrijedi:
a) kad se predmet nalazi na udaljenosti većoj od promjera sfere (p > r), slika je realna, obrnuta i umanjena i nalazi se između središta i žarišta (f < q < r);
b) kad se predmet nalazi u središtu zrcala (p = r), slika je realna, obrnuta i jednaka i nalazi se u središtu (q = r);
c) kad se predmet nalazi između središta i žarišta (f < p < r), slika je realna, obrnuta i uvećana i nalazi se dalje od središta (q > r);
d) kad se predmet nalazi u žarištu (p = f), slika je u beskonačnosti (q = ∞);
e) kad se predmet nalazi između žarišta i tjemena (p < f), slika je virtualna, uspravna i uvećana (q < 0).
Parabolično zrcalo
Parabolično zrcalo je konkavna glatka površina u obliku rotacijskoga paraboloida od koje se zrake paralelne s optičkom osi reflektiraju u žarište ili se, ako je izvor svjetlosti u žarištu, reflektiraju paralelno s optičkom osi. Njegova prednost u odnosu na sferno zrcalo jest to što nema sfernu aberaciju pa se primjenjuje u optičkim instrumentima. Marin Getaldić je u žarištu paraboličnoga zrcala, koje je sam konstruirao, postizao temperaturu do 1500 °C i rabio ga za pokuse iz optike, paljenje predmeta i za određivanje tališta raznih tvari.
Primjena zrcala
Uz uporabu u svakidašnjem životu, konkavna zrcala primjenjuju se u satelitskim antenama, astronomskim dalekozorima i teleskopima. Konveksna zrcala primjenjuju se u retrovizorima automobila i na nepreglednim prometnim križanjima za povećanje vidnoga polja.
Za svakidašnju primjenu izrađuju se zrcala od stakla, kojima je stražnja stijenka prevučena reflektirajućim metalnim slojem te zaštitnim slojem koji štiti refleksijsku površinu od oštećenja (→ magnetsko zrcalo; optika; refleksija; reflektor).
2. Pojam koji se u književnoj teoriji vezuje uz tradicionalni pojam europske poetike, pojam mimeze, a time i uz poznate koncepcije odraza, oponašanja, dok je šire, u filozofiji i teoriji, vezan uz pojmove refleksije, spekulacije, te u teoriji spoznaje uz pojam predodžbe. Još je Platon odredio umjetničku mimezu kao oponašanje ili imitaciju stvarnoga predloška te ju osudio zbog osiromašenja oponašane prirode u umjetničkom prikazu. U XIX. st., u realističkom romanu, zrcalo postaje metaforom odnosa tekstualne i izvanknjiževne zbilje, označavajući zahtjev realističke poetike za vjerodostojnošću književnog prikaza u pokušajima da se romanom stvori složena i sveobuhvatna slika društva. U marksističkoj književnoj teoriji pojmom odraza označava se imperativ da književnost mora u svojim sadržajima odražavati stvarnost klasne borbe. U strukturalizmu i semiotici pojam zrcala rabljen je u analizi fotografije (R. Barthes, U. Eco). Psihoanaliza J. Lacana uvela je pojam zrcala za oznaku tzv. zrcalne faze identifikacije pojedinca sa svojim zrcalnim odrazom. Tom identifikacijom ego postaje integrativnom iluzijom koja ometa svaku terapiju jer se ego prepoznaje u slici drugoga, a rezultirajući manjak ega u odnosu na cjelovitost odraza uzrokuje trajni otpor u terapiji. Kritiku je Lacanova koncepcija doživjela od feminističke teoretičarke L. Irigaray te u dekonstrukciji J. Derridaa.