Weyl (njem. izgovor [vạil], engl. [wẹil]), Hermann, njemačko-američki matematičar i teorijski fizičar (Elmshorn, 9. XI. 1885 – Zürich, 8. XII. 1955). Doktorirao (1908) na Sveučilištu u Göttingenu. Radio na Saveznoj visokoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu (1913–30 i 1951–55), Sveučilištu u Göttingenu (1930–33), u Institutu za napredna istraživanja u Princetonu (SAD) (1933–51). Autor je fundamentalnih radova iz teorije invarijanata, Liejevih grupa i diferencijalne geometrije. Značajne su i primjene tih rezultata u teoriji relativnosti i kvantnoj mehanici, kojima je također posvetio opsežnu djelatnost, te napisao dvije knjige iz toga područja: Prostor, vrijeme, materija (Raum, Zeit, Materie, 1918) i Teorija grupa i kvantna mehanika (Gruppentheorie und Quantenmechanik, 1928). Poznata je i njegova knjiga Ideja Riemannove plohe (Die Idee der Riemannschen Fläche, 1913), koja je nakon Weylove smrti izišla u SAD-u u dopunjenom izdanju na engleskom 1967. Bio je član Akademije znanosti u Göttingenu (od 1920), njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1923), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1929), Royal Society (od 1936) i Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1940). Po njem su nazvani pojmovi iz matematike (npr. Weylova algebra, Weylov tenzor, Weylova transformacija), krater na Mjesecu (Weyl) i planetoid (32267 Hermannweyl).
