Weissman [vại'smən], Drew, američki liječnik i imunolog (Lexington, Massachusetts, 7. IX. 1959). Na Sveučilištu Brandeis u Walthamu je završio studij biokemije i enzimologije (1981), potom je diplomirao medicinu te doktorirao iz imunologije i mikrobiologije (1987) na Sveučilištu Boston. Specijalizaciju iz interne medicine završio je u bolnici Beth Israel u Bostonu (1990. Od 1997. radi na Sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji, gdje je redoviti profesor na Medicinskom fakultetu Perelman (od 2012) te ravnatelj Instituta Penn za RNA inovacije (od njegova osnutka 2021).
Potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih, u suradnji s madžarsko-američkom biokemičarkom Katalin Karikó, istraživao je ulogu glasničke RNA (mRNA) (nukleinske kiseline) u poticanju imunološkog odgovora protiv specifičnih uzročnika bolesti. Ustanovili su da posebna vrsta stanica imunološkoga sustava, dendritične stanice, prepoznaje molekule mRNA sintetizirane u laboratoriju kao strane tvari, ali da je modifikacijom nukleotida mRNA (građevnih jedinica RNA) moguće promijeniti imunološki odgovor na način da se spriječe upalne reakcije i poveća biosinteza željenih proteina te su to otkriće patentirali 2005. Razvili su potom tehniku umetanja mRNA u lipidne nanočestice, kako bi mogla ući u stanice organizma i pokrenuti biosintezu željenoga proteina koji će potaknuti imunološki sustav na prepoznavanje strane tvari i obranu od bolesti. Weissman i Karikó osnovali su 2006. tvrtku RNARx koja se bavila razvojem terapeutika temeljenih na RNA za široki spektar bolesti. Njihova su otkrića unaprijedila istraživanja cjepiva protiv različitih bolesti, primjerice bjesnoće i ebolske hemoragijske groznice, omogućila razvoj i primjenu prvih mRNA cjepiva (proizvođača Pfizer-BioNTech i Moderna) usmjerenih protiv koronavirusa SARS-CoV-2, uzročnika bolesti COVID-19, te proširila mogućnost primjene tehnologije modificirane mRNA u liječenju drugih bolesti.
Weissman se nadalje bavi primjenom tehnologije modificirane mRNA u razvoju učinkovitih i sigurnih cjepiva za različite bolesti (genitalni herpes, hepatitis C, HIV-bolest, malarija, tuberkuloza, gripa, bolesti izazvane koronavirusima), terapeutskih proteina te genske terapije za liječenje primjerice cistične fibroze i bolesti jetre (genetičko inženjerstvo). Od 2022. član je američke Nacionalne medicinske akademije te Američke akademije umjetnosti i znanosti. Za otkrića koja su omogućila uporabu tehnologije modificirane mRNA u proizvodnji cjepiva protiv bolesti COVID-19 dobio je, s K. Karikó, Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 2023.
