Vargas Llosa [ba'rγas jo'sa], Mario (puno ime Jorge Mario Pedro Vargas Llosa), peruanski književnik (Arequipa, 28. III. 1936). Školovao se u Boliviji (Cochabamba), gdje mu je djed bio konzul, zatim u domovini, u Piuri i Limi, a u Callau je pohađao vojnu školu (Colegio Militar Leoncio Prado). Radio je u novinama i na radiju, književnost i pravo studirao u Limi (Universidad Nacional Mayor de San Marcos), a potkraj 1950-ih živio je u Europi, isprva u Madridu, gdje je surađivao u književnim časopisima i studirao (Universidad Complutense de Madrid), potom i u Parizu te Londonu. U političkome je djelovanju prošao put od mladenačkog oduševljenja marksizmom, potom davanja potpore vladavini Fidela Castra Ruza, preko razlaza s tom političkom opcijom nakon procesa kubanskomu pjesniku Hebertu Padilli, pa do priklanjanja liberalizmu s čijih se pozicija neuspješno kandidirao na peruanskim predsjedničkim izborima 1990 (o tome je iskustvu 1993. pisao u memoarima Riba u vodi: sjećanja – El pez en el agua: memorias). Jedan od najistaknutijih i u svijetu najpopularnijih pisaca tzv. hispanoameričkoga booma, svoj je »novi realizam« najavio već prvim romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros, 1963), objavljenim u Barceloni, ostvarenjem kojega višeglasje odaje presudne utjecaje Williama Faulknera, dok je prikaz surova okružja u kojem žive pitomci (»gušteri«; u izvorniku perros: psi) vojne škole, gdje je smještena većina radnje, književna obrada i autorovih osobnih iskustava. Slijedio je roman Zelena kuća (La casa verde, 1965) u kojem uspjelo spaja mitske i popularne motive te ponovno otklanja linearno pripovijedanje, a u opsežnom je pak političkome romanu Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969) prikazao raspad peruanskoga društva za diktature Manuela Odríje. Satirična je slika vojnoga i religijskoga fanatizma u Peruu roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973), dok je Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977) ironična i blagohumorna evokacija vlastitih mladalačkih ljubavnih epizoda. Jedan je od vrhunaca njegova pripovjednog umijeća Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981), polifonijski roman-rijeka o vjerskome fanatizmu u Brazilu potkraj XIX. stoljeća. Erotski motivi, blaga ironija i ljubavni zapleti u središtu su romana Pohvala pomajci (Elogio de la madrastra, 1988) te njegova svojevrsna nastavka Don Rigobertove bilježnice (Los cuadernos de Don Rigoberto, 1997). Zrelo mu je i zapaženo ostvarenje roman Jarčevo slavlje (La fiesta del chivo, 2000), o događajima za diktature Rafaela Leónidasa Trujilla y Moline. Kasnija ostvarenja, romani Raj iza drugog ugla (El paraíso en la otra esquina, 2003), o sudbinama Flore Tristran i njezina unuka, francuskoga slikara Paula Gauguina, Vragolije zločeste curice (Travesuras de la niña mala, 2006), o tajanstvenoj fatalnoj ženi, San jednog Kelta (El sueño del celta, 2010) te Junak iz sjene (El héroe discreto, 2013) nisu postigla uspjeh njegovih najvažnijih djela. Objavljivao je i studije o stvaralaštvu drugih pisaca: iznimno je ostvarenje ona o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva – García Márquez: historia de un deicidio, 1971), a pisao je i o Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary – Orgía perpetua: Flaubert y Madame Bovary, 1975), Jean-Paulu Sartreu, Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusa – Entre Sartre y Camus, 1981) i dr. Objavljivao je i drame (Gospođica iz Tacne – La señorita de Tacna, 1981; Kathie i vodenkonj – Kathie y el hipopótamo, 1983; Lijepe oči, ružne slike – Ojos bonitos, cuadros feos, 1996), te publicistička djela na razne teme (Pisma mladome piscu – Cartas a un joven novelista, 1997; Jezik strasti – El lenguaje de la pasión, 2001; Civilizacija spektakla – La civilización del espectáculo, 2012. i dr.). Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2010.
