Sartre [sa'ʀtʀə], Jean-Paul, francuski filozof i književnik (Pariz, 21. VI. 1905 – Pariz, 15. IV. 1980). Diplomirao filozofiju na École Normale Supérieure (gdje je upoznao životnu družicu S. de Beauvoir), potom bio gimnazijski profesor filozofije u Le Havreu, Laonu i Parizu 1931–45. Utemeljio je (1945) i do smrti uređivao književni mjesečnik Les Temps modernes, 1973. bio među pokretačima dnevnika Libération. Jedan od najslavnijih lijevo angažiranih intelektualaca, komunist (ne i formalni član Francuske komunističke stranke), kritizirao je američku vanjsku politiku i kapitalistički sustav općenito, zagovarao dekolonijalizaciju i revolucionarne pokrete Trećega svijeta, podržavao sovjetski sustav (ali se ogradio od intervencije u Madžarskoj 1956. te se zauzimao za sovjetske disidente) i studentske demonstracije 1968., od kraja 1960-ih neko vrijeme maoist.
Svoju ranu filozofsku koncepciju Sartre je započeo razvijati pod snažnim utjecajem E. Husserla. Posljedak je toga njegov spis Transcendencija ega (La Transcendance de l’ego, 1937), u kojem je nastojao slijediti Husserlovu ideju prevladavanja suprotnosti idealizma i realizma tako da se realnost mora subjektu učiniti izravno dostupnom. U spisu Imaginarno (L’Imaginaire, 1940) već je zauzeo kritički stav prema Husserlovoj teoriji svijesti tvrdeći da je ona nešto negativno, tj. da se ona prema svijetu odnosi kao negacija prema poziciji. Fenomeni – ono što svijesti posreduje predmet – nisu samo ono što svoju vrijednost dobiva na razini svijesti, već istodobno i ono što bitno suodređuje i sukonstituira tu svijest. Glavna zadaća fenomenologije stoga, po Sartreu, nije analiza odnosa svijesti i predmetne realnosti, već analiza odnosa fenomena i bitka: promatran samo iz horizonta bitka, ne iz horizonta svijesti, fenomen može sačuvati svoju fenomenalnost i izbjeći popredmećenje putem svijesti. Upravo je ta analiza glavna tema Sartreova najznačajnijega filozofskog djela Bitak i Ništa (L’Être et le Néant, 1943), u kojem se prepleću utjecaji G. W. F. Hegela, K. Marxa i posebice M. Heideggera. Tu je Sartre pošao od pretpostavke da postoji o svijesti neovisan bitak, tj. da on nije nikakva zamjedbena danost. Stoga se bitak ne očituje izravno u svijesti, koja se bavi isključivo osjetilnim predmetima, već samo u fenomenima. Kako bi svijest uopće iskusila fenomen, odnosno naslutila smisao bitka, ona mora transcendirati (negirati) svoj predmetni odnos prema predmetu. Subjekt je bitak-za-sebe, on je sposoban da u vlastitom opstojanju negira i samu posebičnost predmeta, tj. da se spram samoga bitka postavi kao Ništa. Zbog toga subjekt cjelokupni svijet doživljava kao granicu, kao ograničavajući horizont svoje beskonačne slobode. U tom sučeljavanju ništećega subjekta i ograničavajućega bitka po sebi, čovjek se oslobađa najprije od bitka time što ga čini svojim predmetom, a potom i od samoga sebe, od svih odredbi svoje faktične egzistencije, što znači da je sloboda moguća samo kao negacija i bitka svijeta i vlastite faktičnosti. Vremenost subjektivne egzistencije tek je događanje negacije, zbog čega subjekt nije ništa drugo doli vlastita prošlost, tijek beskonačnoga zadobivanja vlastite budućnosti kao horizonta beskonačnih mogućnosti. Budući da je drugo kao takvo tek granica slobode samoozbiljenja, svaki odnos s drugim nije ništa drugo nego konflikt. Tu negativno-etičku konzekvencu svoje ontologije Sartre je ublažio u spisu Egzistencijalizam je humanizam (L’Existentialisme est un humanisme, 1946) u kojem je razvio postavku da se vlastita sloboda kao konačni cilj čovjekova samoozbiljenja može prihvatiti samo pod pretpostavkom ozbiljenja slobode drugih. U tom je duhu koncipirao i svoju teoriju društva, najpotpunije u Kritici dijalektičkoga uma (Critique de la raison dialectique, 1960), u kojoj je dijalektiku otuđenja prikazao kao dijalektiku konflikta između subjekta (bitak-za-sebe) i drugoga, konflikta koji nije historijski, već ontologijski i strukturalno-antropologijski, tj. izvire iz najdublje čovjekove bîti.
Njegova je književna proza tezična i autopoetička. Prvi (i najuspjeliji) roman, strukturiran u formi fikcijskoga dnevnika, Mučnina (La Nausée, 1938), napisan u doba autorove egzistencijalne krize, primjer je romana krize subjekta prikazane temom krize pisanja: protagonist, koji je ujedno pripovjedač, vodi dnevnik svojega rutinskoga života i opiranja rastućoj tjeskobi. U sličnom je duhu i zbirka novela Zid (Le Mur, 1939), dok je nedovršeni ciklus romana Putovi slobode (Les Chemins de la liberté; dovršio je tri od planirana četiri dijela: Doba razuma – L’Âge de raison, 1945; Odgoda – Le Sursis, 1945; Smrt u duši – La Mort dans l’âme, 1949) primjer težnje da se tema mučnine nadvlada političkim angažmanom. Sartre je napisao i niz drama zaokupljenih pitanjem slobodne volje i moralne odgovornosti pojedinca: Muhe (Les Mouches, 1942), Iza zatvorenih vrata (Huis clos, 1944), Bludnica dostojna obzira (La Putain respecteuse, 1946), Prljave ruke (Les Mains sales, 1948), Đavao i gospodin Bog (Le Diable et le bon Dieu, 1951), Nekrassov (1956), Zatočenici iz Altone (Les Séquestrés d’Altona, 1960). Autor je i intelektualne simboličke autobiografije Riječi (Les Mots, 1964), o svojem razvoju od građanskog idealizma do marksističkim materijalizmom nadahnutog egzistencijalizma. Pripovijedajući uspomene i fantazije iz djetinjstva i mladosti, koje se mogu tumačiti filozofski, metafikcionalno i psihoanalitički i u kojima se neprestano naslućuje pisanje kao sudbina, Sartre tu iščitava prošlost u duhu egzemplarne biografije. Pisao je i književne studije, npr. Sveti Genet, glumac i mučenik (Saint Genet, comédien et martyr, 1952), o J. Genetu, Obiteljski idiot (L’Idiot de la famille, I–II, 1971–72), o G. Flaubertu, te eseje skupljene u nizu zbirki Situacije (Situations, I–X, 1947–76), u kojima je kontinuirano problematizirao odnos jezika i svijeta. God. 1964. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost, ali ju je odbio. Ostala značajnija djela: O moći mašte (L’Imagination, 1936), Skica teorije osjećaja (Esquisse d’une théorie des émotions, 1939), Pledoaje za intelektualce (Plaidoyer pour les intellectuels, 1972).
