Uzbekistan (uzbečki O‘zbekiston; Republika Uzbekistan/O‘zbekiston Respublikasi), država u središnjem dijelu centralne Azije. Graniči s Kazahstanom (duljina granice 2203 km) na sjeveru i zapadu, Turkmenistanom (1621 km) na jugozapadu, Afganistanom (137 km) na jugu, Tadžikistanom (1161 km) na jugoistoku i Kirgistanom (1099 km) na istoku. Obuhvaća 448 900 km².
Prirodna obilježja
Uzbekistan je pretežito nizinska zemlja u međurječju Amu-Darje i Sir-Darje; 4/5 teritorija čini središnje položena Turanska nizina. Na sjeverozapadu obuhvaća južni dio Aralskoga jezera te istočni dio ravnjaka Ustjurt. U središnjem se dijelu, u Turanskoj nizini, nalazi prostrana pješčana pustinja Kizilkum, koja prema jugoistoku prelazi u ogranke i visoka gorska bila zapadnog Tien Shana, Pamira i Alajskoga gorja (Zeravšan, Turkestan, Gissar), s najvišim vrhom zemlje (4643 m) u južnom dijelu gorja Gissar na granici prema Tadžikistanu. Najviši dijelovi gorja pokriveni su vječnim snijegom i ledenjacima. Duž riječnih tokova nalaze se prostrane oaze, a u međuplaninskim kotlinama na istoku zemlje plodne i gusto naseljene doline (Samarkandska, Taškentska, Zeravšanska, Čirčik-Angrenska), od kojih je najveća Ferganska dolina. Duga je oko 300 km, široka do 150 km, s tri strane okružena planinama, a otvorena prema zapadu. Uzbekistan se nalazi u seizmički nestabilnom području, pa su česti potresi (Taškent, 1966).
Zbog smještaja u središnjem dijelu euroazijskog kopna klima je izrazito kontinentalna, s vrućim ljetima (do 44 °C) i hladnim zimama (do –30 °C); godišnja je količina oborina u ravnici od 45 do 200 mm, a na planinama 1000 mm.
Rijeke pripadaju uglavnom bazenu Aralskoga jezera. Južnim dijelom zemlje, duž granice s Turkmenistanom, teče Amu-Darja, a istočnim dijelom protječu Sir-Darja i Zeravšan. Rijeke se iskorištavaju za umjetno natapanje (velika akumulacijska jezera), što je dovelo do znatnoga smanjenja površine Aralskoga jezera i njegove povećane slanosti.
U nizinskom području prevladava oskudna pustinjska i polupustinjska vegetacija, u predgorju stepe, a na planinama šume (4,8% površine) i subalpske livade. Obrađeno je 11,6%, a pod pašnjacima je 55% površine.
Stanovništvo
U Uzbekistanu živi 26 485 000 st. prema popisu 2006. god. odnosno 30 488 600 st. prema procjeni za 2014. Sa 67,9 st./km² najnaseljenija je država središnje Azije; najgušće su naseljene doline rijeka u istočnom dijelu zemlje – Ferganska, Samarkandska i dr. (pokrajina Andižan 631 st./km², Fergana 468 st./km², Namangan 337 st./km², Taškent 320 st./km²) te područje uz Amu-Darju (pokrajina Horezm 252 st./km²). Najveći dio zapadnog i srednjeg Uzbekistana slabo je naseljen (8 do 10 st./km²). Stanovnici (2000) pretežno su Uzbeci (78,3%), Tadžici (4,7%), Kazasi (4,1%), Tatari (3,3%), Rusi (2,5%; najviše ih je u Taškentu), Karakalpaci (2,1%), a ostali narodi čine 5,0% ukupnoga stanovništva. Prema vjeroispovijesti prevladavaju muslimani (76,2%; uglavnom suniti); ateisti čine 18,1% stanovništva, pravoslavci 0,8%, pripadnici židovske vjeroispovijesti 0,2%, a ostali 4,7%. Službeni je jezik uzbečki (ćirilica je zamijenjena latinicom); raširen je i ruski jezik, a u Buhari i Samarkandu i tadžički. God. 1929. na području Uzbekistana živjelo je 4,7 milijuna stanovnika, 1959. god. 8,1 milijun stanovnika, a 1989. god. 19,8 milijuna stanovnika. Stanovništvo se u razdoblju 2005–12. povećavalo po prosječnoj stopi od 1,8% godišnje, što je uglavnom rezultat visokoga prirodnog priraštaja (17,6‰ ili 1,76% u razdoblju 2008–2012), a u manjoj mjeri iseljavanja. Uzbekistan godinama ima negativnu migracijsku bilancu (34 900 st., 2013) jer više ljudi iseljava (188 700 st.) nego što useljava (153 800 st.). Prirodni priraštaj iznosi 17,5 ‰ (2013), natalitet 22,3‰, a mortalitet 4,8‰; smrtnost dojenčadi iznosi 10,5‰. Zbog visokoga prirodnog priraštaja, kao i druge države središnje Azije, Uzbekistan ima mlado stanovništvo; u dobi je do 14 god. 28,9%, od 15 do 64 god. 66,8%, a u dobi od 65 god. i više 4,3% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. god. iznosi 71,5 godina, a za muškarce 65,2 godine. Ekonomski je aktivno 13 163 000 st. (2013), od toga je 4,9% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 27,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 13,1%, a u uslužnim djelatnostima 59,7% (2011). Nepismeno je 0,6% stanovništva starijeg od 15 god. (2010). Glavni je grad Taškent (uzbečki Toshkent; 2 340 900 st., 2013). Ostali su veći gradovi (2006) Namangan (415 000 st.), Samarkand (Samarqand; 364 200 st.), Andižan (Andijon; 379 400 st., 2011), Nukus (259 700 st.), Buhara (Buxoro; 241 300 st.), Karši (Qarshi; 217 400 st.), Kokand (Qo‘qon; 207 300 st.) i Fergana (Farg‘ona; 188 100 st.). U gradovima živi 51,0% stanovništva (2014).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Uzbekistan je među siromašnijim azijskim zemljama. Većina najvažnijih gospodarskih potencijala u državnom je vlasništvu, a početne strane investicije (uglavnom iz Rusije i Kine) usmjerene su u naftnu industriju i plinovode. God. 2007. ostvaren je BDP u vrijednosti od 64 milijardi USD (prema paritetu kupovne moći); BDP po stanovniku bio je 2300 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 37%, industrije 33%, a poljoprivrede 30%. Prema službenim izvorima ostvarena je puna zaposlenost, dok Svjetska banka procjenjuje da je oko 20% radne snage podzaposleno te da je oko 25% stanovništva siromašno (2007). Od prirodnih bogatstava Uzbekistan posjeduje ležišta nafte, plina, zlata, srebra, bakra, cinka te uranija i molibdena. Po proizvodnji i izvozu pamuka Uzbekistan je među vodećima u svijetu. U poljoprivrivrednoj proizvodnji, osim pamuka, prevladavaju i povrće, žitarice te meso. U industrijskoj ponudi uglavnom su tekstil, hrana, građevinska oprema, proizvodi crne metalurgije, zlato, nafta i plin. God. 2007. vrijednost izvoza bila je 8 mlrd. USD, a uvoza oko 4,5 mlrd. USD. U izvozu prednjače pamuk, zlato, plin i tekstil, a u uvozu industrijska oprema, kemikalije i roba široke potrošnje. Prema udjelu u vanj. trgovini vodeći su partneri Rusija (30%), Kina (17%), Poljska (10%), Južna Koreja (9%), Kazahstan (9%) i Turska (6%). Početkom 2008. vrijednost je deviznih rezervi 7 mlrd. USD, a vanjski je dug 4 mlrd. USD.
Promet
Prometna je mreža razmjerno dobro razvijena još za vrijeme SSSR-a, a u novije se doba postupno modernizira (brza željeznička pruga Taškent–Samarkand, duga 344 km, otvorena 2011). Željeznička mreža duga je 4192 km (2012), od čega je elektrificirano 702 km. Glavna je Transkaspijska željeznička pruga, koja vodi od Türkmenabata (Turkmenistan) preko Kagana (blizu Buhare) i Samarkanda te se kraj Džizaka (Jizzax) račva za Taškent (i dalje u južni Kazahstan) i za Andižan. Cestovnom mrežom dugom 84 400 km (2005; asfaltirano 85%) odvija se glavnina putničkoga prometa. Nafta i prirodni plin transportiraju se razgranatom mrežom cjevovoda (duljina 14 325 km, 2012). Brodski promet odvija se na Amu-Darji još samo mjestimično (zbog sniženoga vodostaja). Glavna je zračna luka u Taškentu, a veće su još u Namanganu, Buhari, Samarkandu, Urgenču.
Novac
Novčana je jedinica som (so‘m; UZS); 1 som = 100 tiyina.
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na uzbekistanskom teritoriju mogu se pratiti već od kamenoga doba. Od polovice VI. st. pr. Kr. do 331. pr. Kr. prastanovništvo današnjeg Uzbekistana priznavalo je vlast perzijskih vladara iz dinastije Ahemenidâ, a potom Aleksandra III. Velikoga, koji je bio stvarnim gospodarom tek južnih dijelova današnjeg Uzbekistana. Nakon raspada Aleksandrova carstva ti su krajevi bili u sastavu Seleukidskoga Carstva te naposljetku grčko-baktrijske države. Pošto su grčko-baktrijsku državu sredinom II. st. pr. Kr. uništila iranska nomadska plemena, koja su u zemlju prodrla sa sjeveroistoka, nastalo je niz manjih državica koje je ubrzo zaposjelo Kušansko Carstvo. U njegovu sastavu današnje područje Uzbekistana ostalo je sve do prodora Huna u IV. st., kada se ponovno raspalo na niz manjih monarhija (Sogdijana, Buhara, Horezm i dr.). Od 552. područje današnjeg Uzbekistana nalazilo se u sastavu Zapadnoturkijskoga Kaganata, u kojem su ostali sve do 712., kada su ga osvojili Arapi i priključili Abasidskomu Kalifatu. Za arapske vladavine (VIII–IX. st.) uništena je lokalna kultura, a zemlja je islamizirana. Pod arapskom vlašću bili su veći dijelovi Uzbekistana sve do IX. i X. st., kada su tim područjem zavladale perzijske dinastije Tahiridâ i Samanidâ (875–999). Na prijelazu iz X. u XI. st. uzbekistansko je područje palo pod vlast Seldžuka, za čije su vladavine cijelom zemljom upravljali horezmski šahovi, koji su ustrojili državu od Kaspijskoga mora do Sir-Darje, a potom pod vlast države Kara-Kitai (Zapadni Liao). U to doba doselila su se u zemlju mnoga turkijska plemena. Oko 1220. Džingis-kan je osvojio područje današnjeg Uzbekistana. Nakon raspada velikoga Mongolskog Carstva potkraj XIII. st., područje Uzbekistana ušlo je u sastav Čagatajskoga Kanata, u sastavu kojega je ostalo sve do dolaska Timura oko 1370. U sastavu golema Timuridskoga Carstva veći dijelovi današnjeg Uzbekistana ostali su do kraja XIV. i početka XV. st., kada su cijelo područje osvojili Uzbeci, turkijsko pleme koje od 1340. nosi ime po Uzbeku, kanu Zlatne Horde; stapanjem sa starosjediocima stvorena je uzbečka narodnost i dovršena turkizacija i potiskivanje stare iranske kulture. God. 1447. Uzbeci su osnovali samostalni kanat, koji se potkraj XVI. st. raspao na Buharski Kanat (od 1753. pod vlašću uzbečkih emira iz dinastije Mangit) i Hivski Kanat; u XVIII. st. bio je osnovan u Ferganskom kraju još i Kokandski Kanat. Od XVI. st. slabila je moć uzbečkih kanata zbog stalnoga nazadovanja tradicionalne karavanske trgovine (tzv. Put svile) i zbog jačanja sjevernih trgovačkih putova. Premda je preusmjeravanje trgovine prema sjeveru ojačalo trgovačke odnose s Rusijom, istodobno je omogućilo širenje političkoga utjecaja Rusije među Uzbecima i po svim zemljama Turkestana. Širenju ruskoga utjecaja pogodovale su i stalne borbe za vlast između pokrajinskih namjesnika u Hivskom i Buharskom Kanatu, koje je okončao buharski kan Nasrulla (1826–60). On je ujedinio državu i uspostavio jaku središnju vlast. Kokandski Kanat stavio je 1830-ih pod svoj nadzor Taškent i cijeli bazen Sir-Darje. God. 1842. podvlastio ga je Buharski Kanat, ali mu je ubrzo vraćena prijašnja samostalnost. God. 1847., ustavši protiv Kokanda, Taškent je izborio ograničenu autonomiju. I u Hivskom Kanatu sredinom XVIII. i početkom XIX. st. bili su česti ustanci protiv feudalne uprave. Neprestani ratovi i razmirice doveli su do nazadovanja gospodarskog i kulturnog života na cijelom području današnjeg Uzbekistana. Takvo stanje održalo se do XIX. st., kada je sr. Azija postala područjem suparništva Velike Britanije i Rusije jer su ga smatrale bogatim izvorom sirovina. Zato je Rusija uspostavila diplomatske i trgovačke odnose s Buharom, Hivom i Kokandom. 1860-ih započeo je prodor ruske vojske u zemlje Uzbeka. Pošto su Rusi 1865. zauzeli Taškent i iduće godine dio Buharskoga Kanata, ti dijelovi današnjeg Uzbekistana ušli su 1867. u sastav golema Turkestanskoga generalgubernatorstva sa sjedištem u Taškentu. God. 1868. mirovnim ugovorom Rusije i Buharskoga Kanata dio Buhare pripao je Rusiji, a 1873. sličnim ugovorom Hivski Kanat prihvatio je protektorat Rusije nad sobom. Iste godine ruski suverenitet priznao je u cjelini i Buharski Kanat. Protiv ruskog podvlašćivanja buknuo je u Kokandu veliki ustanak 1873–76; nakon sloma ustanka Kokandski Kanat bio je likvidiran i također uključen u Turkestansko generalgubernatorstvo. God. 1886. cijelo je područje današnjeg Uzbekistana i susjednih zemalja organizirano u jedno upravno područje pod nazivom Turkestanski kraj (oblast) uključivši kanate Buhara i Hiva. U njegovu je sastavu današnji Uzbekistan krajem 1880-ih postao važno središte proizvodnje pamuka za potrebe ruske industrije. U njem su se gradile željeznice i otvarale manufakture vlasnici kojih su bili ruski kapitalisti. Po novom izbornom zakonu Uzbeci su 1907. bili lišeni izbornoga prava i svojega predstavništva u Državnoj ruskoj dumi. U I. svjetskom ratu bio je povećan izvoz sirovina za potrebe ratne industrije, a smanjene površine za sjetvu pšenice, pa su naglo skočile cijene kruha i osnovnih namirnica. U Uzbekistanu je na pomolu bila jaka revolucionarna kriza; Uzbeci su 1916. sudjelovali u velikom ustanku srednjoazijskih narodâ koji je zahvatio cijeli Turkestan, a buknuo je 4. VII. zbog carskoga ukaza o mobilizaciji civilnoga stanovništva za obavljanje pozadinskih vojmoh radova. Nakon revolucije u veljači 1917. započela je borba Uzbeka za neovisnost. U Taškentu je 7. IV. 1917. bio osnovan Turkestanski komitet Privremene vlade koji je odmah preuzeo vlast. Boljševici su 28. X. 1917. potaknuli u Taškentu oružani ustanak radnika i dijela vojske, koji se ubrzo proširio i na druge gradove. Nakon četverodnevne borbe srušen je 1. XI. režim Privremene vlade u Taškentu. Do ožujka 1918. sovjetska vlast bila je uspostavljena u svim dijelovima Uzbekistana (koji je tada bio u sastavu Turkestana). Dana 30. IV. 1918. proglašena je Turkestanska Autonomna SSR u sastavu Ruske SFSR. Započelo je organiziranje Crvene armije, nacionalizacija zemlje i vode, industrijskih poduzeća, banaka, željeznica, uveden je osmosatni radni dan. U listopadu 1918. donesen je i prvi uzbečki ustav. Slijedio je novi val otpora. Najžešću borbu protiv sovjetske vlasti u uzbečkim krajevima Turkestana vodili su basmači s glavninom svojih snaga u Ferganskoj dolini. Borbi protiv sovjetske vlasti pridružili su se i Buharski i Hivski Kanat. U kolovozu 1919. sovjetska Turkestanska fronta razbila je južnu grupu Kolčakovih snaga i spojila se s postrojbama Crvene armije u Turkestanskoj Autonomnoj SSR. U veljači 1920. bio je slomljen otpor Hivskoga Kanata i osnovana je Horezmska Narodna Socijalistička Republika (NSR). U rujnu 1920. uspostavljena je sovjetska vlast i u Buhari te je ubrzo proglašena Buharska Narodna Socijalistička Republika. Premda su do 1920. postrojbe Crvene armije razbile basmače, pod vodstvom Enver-paše došlo je 1921–22. do novoga zamaha u borbi basmača protiv Crvene armije, koji su početkom 1922. zauzeli veći dio Buharske NSR. Međutim, već u ljeto iste godine basmačke kontrarevolucionarne snage u Uzbekistanu potpuno su bile razbijene. Nakon građanskog rata sovjetska vlast donijela je mjere za brzu obnovu razorene poljoprivrede i industrije. Provedene su dvije agrarne reforme (1921–22. i 1925–27) kojima su poništeni ostatci patrijarhalno-feudalnih odnosa. God. 1924. bili su raspršeni i posljednji ostatci basmačkih pobunjenika pridošlih iz Tadžikistana koji su se od 1917. borili za odvajanje Turkestana od Sovjetske Rusije. Učvršćenje sovjetske vlasti omogućilo je da se 1924. uspostavi Uzbečka SSR u sastavu koje se sve do 1929. nalazila i Tadžička Autonomna SSR.
Za Staljinova režima represivnim je mjerama bila potiskivana islamska tradicija, provedena je kolektivizacija (prisilno povećavanje proizvodnje pamuka) i političke čistke. Tijekom sovjetske vladavine vođa uzbečke KP najdulje je bio Šaraf Rašidov (Sharof Rashidov; 1959–83). U lipnju 1989. komunističko vodstvo preuzeo je I. Karimov; u ožujku 1990. postao je predsjednik Uzbečke SSR. Tijekom raspada SSSR-a neovisnost je proglašena 31. VIII. 1991. U prosincu 1991. za prvoga predsjednika bio je izabran I. Karimov, koji je uspostavio autoritarnu vladavinu i provodio političke progone. Podržavala ga je vladajuća Narodna demokratska stranka Uzbekistana (OXDP), stvorena početkom studenoga 1991. reorganizacijom KP Uzbekistana. Suradnja s Rusijom i bivšim sovjetskim republikama nastavljena je kroz Zajednicu neovisnih država (osnovana u prosincu 1991). Od srpnja 1994. Uzbekistan surađuje s NATO-om kroz program Partnerstvo za mir. God. 1995. Karimov je na osnovi referenduma produljio svoju vladavinu i ponovno pobijedio na izborima u siječnju 2000. Potkraj 1990-ih bile su povremene oružane akcije islamističkih skupina (među važnijima je Islamski pokret Uzbekistana – IMU; osnovan je u kolovozu 1998. u Afganistanu). Povremene sporove oko granica i opskrbe vodom Uzbekistan je imao s Kirgistanom i Kazahstanom. U lipnju 2001. Uzbekistan je bio među osnivačima Šangajske organizacije za suradnju (s Rusijom, Kinom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom). Potkraj 2001. Uzbekistan je logistički podržao vojnu intervenciju SAD-a i saveznika u Afganistanu (2002. sa SAD-om je postignut sigurnosni sporazum). U studenome 2003. osnovana je prorežimska Liberalno-demokratska stranka Uzbekistana (OLDP); pobijedila je na izborima održanim u prosincu 2004. i siječnju 2005. U svibnju 2005. u Andižanu su nasilno ugušeni masovni proturežimski prosvjedi (ubijeno je više stotina prosvjednika); pošto je SAD politički osudio nasilje vlasti, uskraćena mu je bila uporaba uzbekistanskih zrakoplovnih baza (u lipnju 2005). Na predsjedničkim izborima u prosincu 2007. ponovno je pobijedio Karimov, kao kandidat OLDP-a (oporbeni kandidati bili su onemogućeni); održao je autoritarni režim. Povremeno djelovanje islamističkih pobunjenika nastavljeno je i početkom 2000-ih (glavna su uporišta IMU-a u pakistanskom pograničju prema Afganistanu). Sredinom 2010. Uzbekistan je primio više desetaka tisuća izbjeglih Uzbeka iz Kirgistana (vraćaju se nakon prestanka etničkih sukoba). Karimov je ponovno pobijedio na predsjedničkim izborima u ožujku 2015. Nakon njegove smrti, u rujnu 2016. privremeni predsjednik postao je Šavkat Mirzijojev (premijer od kraja 2003); pobijedio je na predsjedničkim izborima u prosincu 2016.
Politički sustav
Prema Ustavu od 8. XII. 1992 (s izmjenama iz 2003) Uzbekistan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga građani na općim i tajnim izborima za mandat od 7 godina, a može biti biran uzastopce najviše dva mandata. U izvršnoj vlasti pomaže mu Vijeće ministara, čijega predsjednika i članove imenuje sam, uz pristanak parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Vrhovna skupština (Oliy Majlis), koja se sastoji od Zakonodavnoga doma (Qonunchilik palatasi) i Senata (Senat). Zakonodavni dom ima 120 članova, koje izravno biraju građani na općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina. Senat ima 100 članova (84 posredno biraju regionalna vijeća, a 16 imenuje predsjednik), izabranih za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, suce kojega, na prijedlog predsjednika republike, imenuje Vrhovna skupština za mandat od 5 godina. Administrativno je Uzbekistan podijeljen na 12 pokrajina, jednu autonomnu republiku i područje glavnoga grada. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 1. rujna (1991).
Političke stranke
Narodna demokratska stranka Uzbekistana (O’zbekiston xalq demokratik partiyasi – akronim OXDP), osnovana 1991. Sljednica je Komunističke stranke Uzbekistana. Osnovao ju je predsjednik države I. Karimov te joj je bio na čelu do 1996. Osvojila je izbore 1995. i 1999. Na izborima 2009. osvojila je drugo mjesto te podržava režim predsjednika države Karimova. Liberalno-demokratska stranka Uzbekistana (O’zbekiston liberal-demokratik partiyasi – akronim OLDP), osnovana 2003. Multietnička je stranka, pobijedila je na izborima 2009. te podržava režim predsjednika Karimova.
