Tudor, Mladen, hrvatski fotograf (Split, 29. XI. 1935 – Zagreb, 31. V. 2022).
Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1955. kao pripadnik prve generacije novoosnovanoga fotografskog odjela. Djelovao je od 1957. u novinskom poduzeću Vjesnik (od 1974. kao slobodni umjetnik); snimajući fotoreportaže za Vjesnik u srijedu, Globus i Start postao je pionir reportažne fotografije te je s Franom Barbierijem imao važnu ulogu u podizanju razine fotografske kulture u novinama i časopisima 1960-ih, kada fotografija prestaje biti ilustrativnom dopunom članka i postaje dominantnim komunikacijskim medijem.
Formirao se u kulturnom i umjetničkom ozračju 1950-ih, koje je obilježila izložba The Family of Man (1955) Edwarda Steichena, 1958. izložena u Zagrebu, te kreativnosti časopisa Life i fotoagencije Magnum. Pod utjecajem reportažne fotografije Henrija Cartier-Bressona i Eliota Erwitta te estetike talijanskoga filmskog neorealizma stvorio je vlastitu – dokumentarnim pristupom bez dramatičnosti, patetike i senzacija, blagim svijetlo-tamnim odnosima svjetla i sjena, bez kontrasta, snimao je anonimne ljude u prizorima svakodnevice te je, kao majstor »life« fotografije, zbog izraženoga osjećaja za »kompoziciju trenutka« u kojem je ostvarivao ravnopravan dijaloški odnos s protagonistima svojih fotografija, smatran najboljim hrvatskim sljedbenikom Cartier-Bressona. Svojevrsni svjedok prolaznoga, fokusirao se na humanizmom prožete fragmente iz života ljudi, nerijetko djece, marginalaca i usamljenika u seoskim dvorištima, na zagrebačkim trgovima, tržnicama i u muzejima te na ulicama europskih i svjetskih metropola, fotografirajući ih tako da se naizgled beznačajni prizori mogu višeznačno tumačiti. Tako je slikao dječaka koji gleda kolač u izlogu slastičarnice ilustriravši članak o kupovnoj moći u VUS-u (Zagreb 1959, MUO), staricu ispred kolone demonstranata (London 1967, MUO), muzejsku čistačicu koja promatra Picassovu sliku na izložbi (Zagreb 1967) i djevojčicu na stolcu pred školskom pločom (Dalmatinska zagora 1972, MUO), stvorivši ikonička djela svojega doba, ili pak detalj ceremonije u povodu uvrštavanja Auschwitza na UNESCO-ov popis svjetske baštine (Auschwitz 1979, MUO). U tom razdoblju osobito se istaknuo ciklusima u kojima je dokumentirao povratak radnika s rada u Njemačkoj (Povratak gastarbajtera, 1978) i svakodnevicu lučkih radnika (Luka Rijeka, 1980). Nakon 2000. iz njegovih fotografija čovjek je fizički iščezao, no njegovu prisutnost implicitno sugeriraju ostavljeni predmeti poput slike na grobu (101 / 2001), bicikala (013 / 2002) ili tegli s cvijećem na prozoru (017 / 2004).
Surađivao je s Centrom za industrijsko oblikovanje na izradbi vizualnog identiteta Mediteranskih igara u Splitu 1979. Objavio je fotomonografije Foto: Mladen Tudor (1980), Mladen Tudor: 99 fotografija (1998) i Mladen Tudor: Dijalog u slici (2019). Retrospektivna izložba priređena mu je u MUO-u u Zagrebu 2005., a njegovi radovi se čuvaju u MUO-u, Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku i u MMSU-u u Rijeci.
