Toskana (talijanski Toscana [tɔska:'na]), regija u srednjoj Italiji, između Apenina na istoku te Ligurskog i Tirenskoga mora na zapadu; 22 992 km² sa 3 672 202 st. (2011). Sastoji se od brežuljkastog i brdovitoga područja u unutrašnjosti (Monte Prado u Apeninima, 2054 m) i okolne nizine. Obale su pretežno niske i pješčane. Toskani pripadaju otoci Elba, Giglio i Capraia. Obalni pojas ima sredozemnu, a unutrašnji gotovo kontinentalnu klimu. Glavna je rijeka Arno. Šume pokrivaju 36% površine; neplodno tlo obuhvaća 7,5% površine. Samo 30% plodnoga zemljišta nalazi se pod poljoprivrednim kulturama. Uz proizvodnju pšenice, povrća (artičoka i dr.), cvijeća, ističe se proizvodnjom vina (kvalitetna vina iz okolice Rufina, Montepulciana, Chiantija). Uzgoj masline. Stočarstvo (ovca, svinja, govedo i bivol). Iskorištava se pirit (okolica Grosseta), lignit (Valdarno), olovo (Campiglia Marittima), gips (Volterra), mramor (Carrara i dr.). Metalurgija (Piombino), metalna industrija (Firenca, Livorno, Prato, Pistoia, Massa), kemijska, petrokemijska (Livorno, Rosignano Solvay) i tekstilna industrija (Firenca, Prato, Empoli). Zbog kulturno-povijesnih spomenika, slikovitosti pejzaža i morskih kupališta, razvijen je turizam (Firenca, Lucca, Pistoia, Siena, Grosseto, Massa Marittima, Viareggio, Castiglioncello, Punta Ala, Porto Ercole, otoci Elba, Giglio te Capraia i dr.). Toskana ima gustu cestovnu i željezničku mrežu. Upravno je središte Firenca (358 079 st., 2011); glavna luka Livorno. – Naseljena od prapovijesti. U antičko se doba po Etruščanima nazivala Etrurijom. Pošto su u III. st. pr. Kr. Rimljani pokorili Etruščane, prema rimskom nazivu južnog dijela Etrurije (Tuscia) dobila je ime cijela pokrajina Tuscania ili Toscana. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva (476), područje Toskane bilo je u V. st. pod vlašću Odoakra i Ostrogota, a poslije Bizantskoga Carstva. U VI. st. Lucca je postala središte Langobardskoga Vojvodstva (570–774), koje je uglavnom obuhvaćalo područje današnje Toskane, a koje je u VIII. st. potpalo pod franačku vlast. Postavši markgrofovija u IX. st., dva stoljeća poslije prešla je u ruke grofova od Canosse. Nakon smrti markgrofice Matilde (1115), koja je Toskanu i Emiliju oporučno ostavila papi, zbog vlasti nad njima došlo je do sukoba između papa i careva. Tijekom te borbe u Toskani su se oblikovale autonomne komune (Pisa, Siena, Firenca). Nakon prevlasti Pise, vodstvo je potkraj XIII. i početkom XIV. st. preuzela Firenca, koja je postala važnim središtem renesanse, osobito od sredine XV. st., kada je njome vladala obitelj Medici. Od tada se cijela Toskana postupno razvijala kao zaokružena politička i administrativna cjelina (od 1537. vojvodstvo, od 1569. veliko vojvodstvo). Posljednjega velikoga vojvodu Gian Gastonea Medicija naslijedio je 1737. Franjo I. Lotarinški, muž Marije Terezije. Nakon njegove smrti Toskana je bila habsburška sekundogenitura od 1765. do 1860., s prekidom 1801–07., kada je kao Kraljevina Etrurija bila pod vlašću kuće Parma-Bourbon, i 1807–15., kada je bila pripojena Francuskoj. Za revolucije 1848–49. veliki knez Leopold II. objavio je ustav, ali je narod proglasio republiku i svrgnuo ga s vlasti. Nakon toga Leopold se vratio na vlast uz pomoć habsburške vojske, ali je nakon izbijanja austrijsko-talijanskoga rata 1859. ponovno bio protjeran. Plebiscitom je Toskana 1860. bila pripojena Kraljevstvu Sardiniji, odnosno Kraljevini Italiji. Nakon ujedinjenja Italije, talijanski književni jezik na temelju toskanskoga dijalekta (kojim su se služili Dante Alighieri, F. Petrarca, G. Boccaccio i F. Guicciardini) oblikovao se kao talijanski službeni i standardni jezik. Toskana je iznimno bogata povijesno-kulturnim nasljeđem, a na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine nalaze se povijesna središta Firence, San Gimignana, Siene i Pienze, Piazza del Duomo u Pisi, toskanske vile i vrtovi obitelji Medici te dolina Val d’Orcia.
