Teodozije II. (latinski Flavius Theodosius [fla:'wi·us teodo'si·us]), istočnorimski car (Carigrad, 10. IV. 401 – Carigrad, 28. VII. 450). Sin cara Arkadija i njegov suvladar (august) od 402., samostalni vladar od 408. Upravljanje državom u praksi uglavnom je prepustio savjetnicima i bliskim članovima obitelji. Istočne granice bile su za njegove vladavine relativno mirne te je s Perzijom poveo tek dva kraća rata (421–422. i 441–442), bez teritorijalnih promjena. Najveći izazov predstavljali su Huni, koji od 420-ih redovito prelaze granice carstva. Iako ih je visokim dankom u zlatu uglavnom uspijevao primiriti, za velikih provala 441–442. i 446–447. balkanske su provincije, a posebno Trakija, pretrpjele teške pljačke i razaranja. Nakon smrti zapadnorimskoga cara Honorija 423. odbio je prihvatiti uzurpatora Ivana te je nakon pohoda 424–425. na prijestolje postavio Valentinijana III. u savezu s kojim je neuspjelo pokušao vratiti sjevernu Afriku koju su 430-ih osvojili Vandali. U doba dok je državom upravljao njegov savjetnik Antemije (408–414), dovršeni su 413. radovi na novim monumentalnim zidinama prijestolnice (Teodozijeve zidine). Osim što je teritorij grada pritom znatno uvećan, novi su bedemi postali simbol carske moći i kasnije u više navrata spasili državu od propasti. U Carigradu je također pokrenuo niz građevinskih radova i dovršio obnovu Aja Sofije (415). Kao učen vladar 425. osnovao je tzv. Carigradsko sveučilište, koje je već za njegova života postalo najvažnije obrazovno središte Rimskoga Carstva. Uz preobrazbu prijestolnice najvažnija je tekovina njegove vladavine objava Teodozijeva kodeksa (Codex Theodosianus), jednog od temelja daljnjeg razvoja rimskoga prava, ali i važna izvora za rimsku povijest IV. i prve polovice V. st.
Posljednja desetljeća njegove vladavine obilježili su vjerski sukobi Carigrada i Aleksandrije oko kristoloških tumačenja. Isprva pristaša carigradskog patrijarha Nestorija, zaraćene je strane pokušao pomiriti sazivanjem trećeg ekumenskog koncila u Efezu (431) koji je, međutim, osudio nestorijanizam i prihvatio suprotna tumačenja patrijarha Ćirila Aleksandrijskoga. Daljnje napetosti dovele su do sazivanja novog Efeškog koncila 449., na kojem je, uz carevu potporu, prevladalo radikalno i manjinsko monofizitsko tumačenje, što je izazvalo široko nezadovoljstvo među klerom, naročito zapadnim predvođenim rimskim papom. Nakon Teodozijeve smrti, četvrtim su ekumenskim koncilom u Kalcedonu (451) monofizitska učenja osuđena.
