Taylor [tẹi'lə], Geoffrey Ingram, britanski matematičar i fizičar (London, 7. III. 1886 – Cambridge, 27. VI. 1975). Studirao matematiku i fiziku na Sveučilištu u Cambridgeu, gdje se zaposlio (1911–52), prvo kao predavač dinamičke meteorologije i matematike, a zatim kao istraživač. Za I. svjetskog rata radio na projektima za potrebe britanskog ratnog zrakoplovstva, a za II. svjetskog rata na Projektu Manhattan, za izradbu američke atomske bombe. Tijekom ekspedicije brodom Scotia (1915) koristio je balone za mjerenje vertikalne razdiobe tlaka, temperature i vlažnosti, čime je istraživao atmosferske turbulencije. Bavio se i turbulencijom u oceanima, primjerice rasapom energije morskih mijena u obalnom području (1919). Radio je na problemima aeronautičkog inženjerstva, što je dovelo do novih spoznaja o mehanizmu plastičnih deformacija (1934). Bavio se mikroprocesima u fluidima, razvio je statističku teoriju turbulencije (1935–38), istraživao disperziju u turbulentnom toku kroz cijev (1954). Njegovim imenom nazvani su mnogi pojmovi u dinamici fluida (Taylorov broj, Taylorov vrtlog, Taylor-Couetteov tok, Rayleigh-Taylorova nestabilnost, Taylor-Proudmanov teorem). Bio je član Royal Society od 1919., francuske Akademije znanosti od 1946., dobio plemićku titulu 1944.
