stanka ili pauza (lat. pausa < grč. παῦσις: prestajanje), naziv za prekid u govornome lancu koji nastaje u stihu zbog ritmičko-sintaktičkih razloga, a u prozi zbog sintaktičkih. Za razliku od proze, gdje je nepredvidljiva, u (stihovanoj) poeziji obično se pojavljuje na kraju stiha ili strofe. Prema tomu, njezinu poziciju određuje sintaktičko-intonacijska struktura stiha. Stanka se s cezurom podudara ako na isto mjesto pada i polukadenca sa sintaktičkom granicom. U slučaju opkoračenja (prebacivanja) cezure, s polukadencom se prebacuje i stanka. Njezino se mjesto u stihu uglavnom određuje subjektivno pa zato ne pripada u versifikaciju, nego u dikciju stiha (recitacija, deklamacija). U pripovjednome tekstu naratologija pod opisnom stankom podrazumijeva opisne dijelove u pripovjednome tekstu, pri čemu se, radi opisa, zaustavlja tijek događaja, tj. vrijeme priče. Uz sažetak, elipsu i scenu jedan je od četiriju glavnih tipova odnosa između vremena priče i vremena pripovjednoga teksta, tj. trajanja kao aspekta pripovijedanja.
