Šnajder, Slobodan, hrvatski književnik (Zagreb, 8. VII. 1948 – Zagreb, 30. VIII. 2026). Diplomirao je filozofiju i anglistiku 1972. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Centru za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), uređivao njegove biblioteke Prolog i Znaci (1976–91), bio je jedan od pokretača (1968) te glavni urednik (1971–75. i 1976–85) časopisa Prolog. Kritičan prema hrvatskome nacionalizmu, 1990-ih živio je izvan Hrvatske te je surađivao uglavnom s njemačkim kazalištima. Od 2000-ih ponovno prisutan u hrvatskome kazališnom i društvenom životu, bio je ravnatelj Zagrebačkoga kazališta mladih 2001–04., a od 2004. do umirovljenja 2013. radio je kao dramaturg u Zagrebačkome kazalištu lutaka. Pozornost je privukao objavom krležijanske drame Minigolf (1968) i njezinom scenskom izvedbom 1969 (u režiji Dina Radojevića) u Zagrebačkome dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«). Pisao je raznovrsne tekstove, u široku rasponu od eseja (Radosna apokalipsa, 1988., Kaspariana, 2005., Umrijeti u Hrvatskoj, 2019), preko memoarske i pripovjedne proze (Knjiga o sitnom, 1996) i novela (505 sa crtom, 2007., o traumatičnim događajima iz novije povijesti Jugoslavije) do novinskih kolumni (Kardinalna greška: Opasne veze I., 1999. i Umrijeti pod zvijezdom: Opasne veze II., 2005), ali je ponajprije istaknut kao središnji dramatičar naraštaja koji je započeo djelovati u kontekstu studentskih nemira 1968. i Hrvatskoga proljeća 1970–71. U dramskim tekstovima Histerična bajka (1970), Metastaza (1974) i Shocking (1976) problematizirao je pobunu protiv ideološkoga dogmatizma te državnoga birokratizma i totalitarizma, ali i populističke kulture, medijskoga senzacionalizma i potrošačkoga mentaliteta. Uvevši u Metastazu lik Augusta Cesarca kao fikcionalni, najavio je, nadahnut angažiranim dramama Georga Büchnera, Bertolta Brechta i Petera Weissa, niz »drama biografije«, o pobunjenim ili ugroženim književnicima te kazališnim glumcima i redateljima u autokratskim režimima i vremenima velikih sukoba: Kamov, smrtopis (1977., praizvedena sljedeće godine u zagrebačkom HNK-u, u režiji Ljubiše Ristića), »dramska freska« o Janku Poliću Kamovu koji je nekonvencionalnim poimanjem književnosti, društva, politike i morala skandalizirao suvremenike, Držićev san (1979), najpoznatija Hrvatski Faust (1981., praizvedena sljedeće godine u HNK-u u Splitu u režiji D. Radojevića), o glumcu Vjekoslavu Afriću između suprotstavljenih korištenja kazališta u političke svrhe u dvama totalitarnim sustavima, Confiteor (1983), o Ervinu Šinku, Dumanske tišine (1986), Gamllet (1987), o Branku Gavelli koji za NDH u Sarajevu režira Hamleta Williama Shakespearea, Nevjesta od vjetra (1999), o glumici Emi (Gemmi) Boić i uzrocima njezina samoubojstva. Značajke su tih djela kratkoća prizora, prostorna i vremenska otvorenost bliska ekspresionističkim »postajnim dramama« i strindbergovskim »igrama snova«, ali i brechtovskim dramskim kronikama, oslanjanje na poznate dramske predloške (J. W. Goethea, W. Shakespearea, I. Vojnovića i dr.), filozofske i politološke spise, česta uporaba citata i parafraza, aluzije na aktualna društvena i politička događanja. Izvan su tog niza drame Bauhaus (1990), koja je zajedno s proznim fragmentom Snebivanje (1979) dijelom autobiografski prikaz studentskoga bunta 1968., te dvije drame s fabulom folklornoga podrijetla, Zmijin svlak, o planskom silovanju muslimanskih žena tijekom rata u BiH, i Utjeha sjevernih mora (obje objavljene u knjizi istoga naslova 1996). Zapažene su i drame Peto evanđelje (2004), zasnovana na memoarskim zapisima Konclogor na Savi Ilije Jakovljevića, Enciklopedija izgubljenog vremena (2011) i Kako je Dunda spasila domovinu (2012). Dosljedan u shvaćanju drame kao predloška za spektakularno i akribično zagovaranje lijevih političkih ideja, Šnajder je uz Ivu Brešana najvažniji suvremeni hrvatski dramski pisac. Nakon 2010. objavljuje zapažene romane (Morendo, 2011; Anđeo nestajanja, 2023), među kojima se ističe nagrađivani Doba mjedi (2015), o sudbini Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon II. svjetskog rata.
