Povijest
Predci Indijanaca stigli su na područje SAD-a za posljednjega ledenog doba iz Azije preko kopnenoga mosta na mjestu današnjega Beringova tjesnaca. Općenito se smatra da su prvi doseljenici došli prije 30 do 40 tisuća godina, iako prema nekim procjenama i znatno prije (prije 100 000 godina i više). Točan je broj pretkolumbovskoga stanovništva SAD-a nemoguće utvrditi. Pretpostavlja se da je u SAD-u i Kanadi u doba prvoga kontakta s Europljanima bilo oko 250 različitih plemenskih zajednica. One su se obično razvrstavale s obzirom na kulturološki različita područja: subarktičko područje (Kutchin, Cree i dr.), istočno šumsko područje (Huroni, Mohawk, Seneca, Irokezi, Delaware, Cherokee i dr.), područje prerija i ravnica (Dakota, Assiniboin, Crow, Pawnee, Comanche, Blackfoot, Arapaho i dr.), sjeverozapadnu obalu (Tlingit, Haida, Kvakiutl, Tsimshian i dr.), Veliku zavalu (Ute, Šošoni i dr.), Californiju (Wintun, Yuki, Pomo i dr.), jugozapad (Hopi, Zuni, Apaši, Navajo i dr.) i sjeverozapad (Cœur d’Alène, Nez Percé, Kutenai i dr.). Na području SAD-a danas živi približno 2,5 milijuna Indijanaca.
Kolonijalno doba (1513–1775)
Nakon Kolumbova otkrića Amerike 1492., europski su pomorci više od jednoga stoljeća i dalje tražili zapadni put prema Indiji. Ta su nastojanja omogućila da se kartografski utvrdi velik dio sjeveroistočne i južne američke obale i istraže neke velike rijeke. Na područje današnjega SAD-a prvi su od Europljana došli Španjolci, koji su se već 1513. iskrcali na Floridi, a 1536. prodrli u New Mexico te ga zaposjeli 1540–42. Slijedili su ih Francuzi, koji su 1564. u Floridi izgradili naseobinu Fort Caroline. Tu su naseobinu već sljedeće godine uništili Španjolci pod Pedrom Menéndezom de Avilésom i osnovali svoje naselje San Agustín de la Florida (danas St. Augustine), prvo stalno naselje Europljana u SAD-u. Prvi engleski pokušaji kolonizacije u Sjevernoj Americi (H. Gilbert, W. Raleigh) potkraj XVI. st. nisu uspjeli. God. 1606. škotski i engleski kralj Jakov I. dao je skupini kolonista (tzv. Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju između 34. i 41. paralele. Oni su 1607. utemeljili Jamestown, prvo stalno britansko naselje u SAD-u, poslije središte kolonije Virginije. God. 1620. skupina protestantskih disidenata doplovila je brodom Mayflower i osnovala Plymouth, prvo naselje kolonije Massachusetts, u kojoj su zatim niknuli Salem, Boston, Providence. Usporedno s Britancima na područje istočne obale SAD-a došli su Nizozemci, koji su nakon 1614. počeli podizati prva naselja (Novi Amsterdam na otoku Manhattanu). Ona su se nalazila u sastavu nizozemske provincije Nove Nizozemske sve do 1644., kada su ih zaposjeli Englezi i osnovali novu koloniju (New York). Do kraja XVII. st. bilo je osnovano jedanaest engleskih, odnosno poslije britanskih kolonija: New Hampshire, Massachusetts, Rhode Island, Connecticut, New York, New Jersey, Pennsylvania, Maryland, Virginia, North Carolina i South Carolina. Usporedno s razvojem britanskih kolonija Francuzi su tijekom XVII. st. podignuli sustav utvrda i faktorija koji se pružao od rijeke Saint Lawrence do Velikih jezera i preko Ohija do doline Mississippija. To je područje R. C. de La Salle proglasio 1682. francuskim posjedom prozvavši ga Louisianom u čast francuskoga kralja Luja XIV. Između obaju kolonijalnih teritorija izbijali su oružani sukobi, koji su tekli usporedno s ratovima između Velike Britanije i Francuske u Europi i u Indiji, a trajali su, s dužim ili kraćim prekidima, od druge polovice XVII. st. do mira u Parizu 1763. kojim je Francuska morala Velikoj Britaniji predati Kanadu i područje istočno od Mississippija, a područja zapadno od Mississippija i New Orleansa odrekla se u korist svojega saveznika Španjolske, koja je istim mirom Floridu morala predati Britancima. Samo nekoliko godina nakon toga (1769) Španjolci su pod vodstvom Gaspara de Portolá i u pratnji misionarske skupine franjevca Junípera Serre počeli zaposjedati Californiju i njoj susjedne krajeve. U idućim godinama bila je osnovana 21 misija između San Diega i Sonome, a one su privukle velik dio indijanskoga stanovništva i postale središtima obrta i poljodjelstva.
Razvoj britanskih kolonija, koje su do polovice XVIII. st. postigle znatnu samoupravu, bio je ograničavan samovoljnim oporezivanjem kolonista (Stamp Act iz 1765., Townshend Act iz 1770), koji su se tijekom 1760-ih organizirano počeli odupirati centralističkoj i merkantilističkoj politici britanske vlasti. Tako je u Novoj Engleskoj 1765. bila osnovana organizacija Sinovi slobode (Sons of Liberty), a iste je godine na kongresu 9 kolonija u New Yorku (tzv. Stamp Act Congress) bilo odbijeno plaćanje svih izvanrednih poreza, bio je proglašen bojkot britanske robe te je prihvaćeno glavno načelo politike američkih kolonija »Nema oporezivanja bez predstavljanja« (No taxation without representation). Njime je bila zatražena izravna zastupljenost američkih kolonija u britanskom Parlamentu, koji je to odlučno odbio (Declaration Act, 1766). Premda je britanski Parlament nakon sukoba britanske vojske i Amerikanaca u Bostonu 1770 (The Boston Massacre) ukinuo izvanredna porezna davanja, on je već 1773. dao Istočnoindijskoj kompaniji monopol na izvoz čaja. Kada su agenti kompanije, unatoč otporu kolonista, pokušali u Bostonu istovariti čaj, skupina Amerikanaca prodrla je na brod i bacila (16. XII. 1773) sav tovar čaja u more. Taj je događaj u povijesti poznat kao Bostonska čajanka (The Boston Tea Party). Nakon britanskog nasilja u koloniji Massachusetts (1773) predstavnici 13 kolonija sastali su se iduće godine u Philadelphiji na prvome Kontinentalnom kongresu, na kojem su se ponovno zauzeli za povećanje autonomije te rješenje krize mirnim putem. Budući da je kralj Đuro (George) III. odbacio njihove prijedloge te izjavio da se kolonije moraju pokoriti, učestali su incidenti između kolonista i britanske vojske. Britanci su na njih odgovorili zatvaranjem luka, predajom nizine Ohija Kanadi (Quebec Act, 1774) i nizom represivnih mjera.
Američki rat za neovisnost (1775–83)
Sukob 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi s Velikom Britanijom izbio je u travnju 1775. kraj Lexingtona i Concorda, između massachusettske dobrovoljačke milicije i Britanaca. Taj događaj bio je povod da se na zasjedanju drugoga Kontinentalnoga kongresa u Philadelphiji (sastao se 10. V), koji je preuzeo ulogu revolucionarne vlade, imenuje G. Washington vrhovnim vojnim zapovjednikom. Premda je s Kongresa bila poslana peticija kralju s namjerom da se sukob riješi mirnim putem, Đuro III. odbacio je u kolovozu 1775. tu mogućnost, proglasio koloniste pobunjenicima te na njih poslao redovitu vojsku i 20 000 njemačkih plaćenika. Ratne operacije vodile su se s promjenljivom srećom, a 4. VII. 1776. Kontinentalni kongres prihvatio je Deklaraciju o neovisnosti, na temelju koje su Sjedinjene Američke Države bile proglašene slobodnima i neovisnima o Velikoj Britaniji. Porazom i predajom britanskoga generala Johna Burgoynea kraj Saratoge 17. X. 1777. nastao je preokret u ratu, a na strani kolonista ušle su u rat Francuska (1778), Španjolska (1779) i Nizozemska (1780). Britanske snage kapitulirale su u bitki kraj Yorktowna 19. X. 1781. Mirom sklopljenim u Parizu 3. IX. 1783. priznata je neovisnost Sjedinjenih Američkih Država na području od Atlantske obale do Mississippija i od Velikih jezera do Floride. Nositelji revolucije bili su sitni farmeri i trgovci, pomorci, radnici i obrtnici predvođeni radikalnim mladim pravnicima kojima su se pridružili mnogobrojni europski dobrovoljci (M. J. du Motier de Lafayette, C. H. de Saint-Simon, T. A. Kościuszko).
Oblikovanje SAD-a (1783–1861)
Za osiguranje novostečene neovisnosti bila je prijeko potrebna jača centralizacija vlasti i političko-gospodarsko učvršćenje veza između država konfederacije koju je Kontinentalni kongres proglasio još 1777. U svibnju 1787. bila je sazvana u Philadelphiji ustavna konvencija, koja je pod predsjedanjem G. Washingtona nakon gotovo četiri mjeseca donijela konačni nacrt ustava (Constitution of United States of America), temeljnoga zakona prve moderne demokratske države u svijetu. Prilikom donošenja toga nacrta pojavile su se dvije političke grupacije: federalisti, predvođeni A. Hamiltonom, J. Adamsom i G. Washingtonom (pristaše snažne središnje vlasti, predstavnici bogatijega građanstva), i antifederalisti (poslije demokrati), predvođeni Th. Jeffersonom (pristaše suverenosti država članica i protivnici centralizma, predstavnici malih farmera). S obzirom na to da je glasačko pravo u izborima delegata za ratifikaciju Ustava u većini država bilo ograničeno visokim imovinskim cenzusom (i nije obuhvaćalo žene), federalisti su osigurali većinu te odobrili Ustav. On je stupio na snagu 1788. pošto ga je izglasovalo 9 država (ostale su se pridružile do 1790). Za prvoga predsjednika SAD-a bio je izabran G. Washington (1789–97).
Naseljavanje Zapada započelo je netom prije prihvaćanja Sjeverozapadne ordonance 1787., kojom je bilo predviđeno da se područje sjeverno od Ohija i istočno od Mississippija, poznato kao Sjeverozapadni Teritorij (Northwest Territory), može podijeliti na zasebne države čim dosegne određenu granicu napučenosti. Konfederacija sastavljena od 13 država brzo se širila, tako da su u nju ubrzo ušli Vermont (1791), zatim države nastale od Sjeverozapadnoga Teritorija i Teritorija Mississippi, Kentucky (1792), Tennessee (1796), Ohio (1803), Louisiana (1812), Indiana (1816), Mississippi (1817), Illinois (1818) i Alabama (1819). Nakon Washingtona predsjednik je bio J. Adams (1797–1801), a zatim Th. Jefferson (1801–09). Za njegova je mandata 1803. od Napoleona I. Bonapartea za 15 milijuna dolara otkupljena cijela Louisiana koju su Španjolci 1800. prepustili Francuzima. Interes nacije usmjeren je na naseljavanje Zapada (Winning of the West). Doseljenici, uglavnom emigranti iz Europe, dobivali su od države zemlju po simboličnoj cijeni od 1 dolara po jutru. Teoretski ravnopravni Indijanci bili su potiskivani sa svojih plodnih zemalja sve dublje na Zapad. Budući da su Britanci podupirali prepade Indijanaca na američki teritorij, protubritansko raspoloženje toliko je poraslo da je SAD 1812. najavio Velikoj Britaniji rat (tzv. Drugi rat za neovisnost) u kojem je za mandata J. Madisona (1809–17) pokušao Britancima preoteti Kanadu. Rat je završio 1814. mirom u Gentu i vraćanjem predratnoga stanja. Velika Britanija ipak nije mogla zaustaviti daljnje nadiranje SAD-a na Zapad. Godine 1818. bio je određen i dio zapadne kanadsko-američke granice crtom na 49. paraleli. Radi razvoja industrije i unutarnjeg tržišta, za mandata J. Monroea (1817–25) bile su nametnute visoke zaštitne carine. Kako bi ojačala unutarnja trgovina, gradile su se komunikacije (željezničke pruge, ceste, kanali). Gospodarski razvoj u prvoj polovici XIX. st. kretao se uglavnom u znaku porasta kapitalističko-industrijske privrede na temelju najamnoga rada na Sjeveru i na Zapadu, te poljoprivredne proizvodnje pamuka na osnovi robovskoga rada na velikim plantažama Juga. Zbog proturječnih političkih i gospodarskih interesa nastali su sporovi između Sjevera i Juga u nizu pitanja. Neslaganja oko održanja ili ukidanja ropstva porasla su nakon kupnje Louisiane (1803) i još su se više zaoštrila 1819., kada je Missouri zatražio da uđe u Uniju kao robovlasnička država. Sjeverne su se države usprotivile jer bi time Jug dobio većinu u Senatu pa je kompromis bio postignut tek 1820 (Missouri Compromise). Tada je i nova sjeverna država Maine bila primljena u Uniju. Tim kompromisom bilo je zabranjeno ropstvo sjeverno od 36°30′ sjeverne širine, a nove su se države od tada primale u Uniju u paru (jedna robovlasnička i jedna nerobovlasnička). SAD je 1819. otkupio od Španjolske Floridu za 5 milijuna dolara, a 1823. proglasio je Monroevu doktrinu, kojom su bila formulirana osnovna načela njegove vanjske politike: nemiješanje u poslove europskih država i sprječavanje intervencija europskih sila u poslove američkoga kontinenta. Mandat A. Jacksona (1829–37) bio je obilježen demokratizacijom političkog života i liberalizacijom gospodarstva nasuprot prijašnjemu protekcionizmu, no s druge strane započela se provoditi represivna politika prema Indijancima, koji su bili prisiljeni na preseljenje zapadno od Mississippija (»put suza«, 1836). Kada je 1846. Velika Britanija Americi prepustila Oregon, dio zapadne granice prema Kanadi bio je povučen crtom 49. paralele. Odijelivši se 1836. od Meksika, Texas je 1848. ušao u Uniju kao robovlasnička država. Zbog toga je buknuo američko-meksički rat (1846–48), koji je završio porazom Meksika i mirom u Guadalupe Hidalgu (1848); Meksiko je izgubio sva područja sjeverno od rijeke Rio Grande. Tako je pripojenjem Novoga Meksika i Californije SAD postao država na Pacifiku. Do novih nesporazuma između država industrijskoga Sjevera i robovlasničkoga Juga došlo je nakon proglašenja zakona Kansas-Nebraska Act (1854), na temelju kojega su robovlasnici s Juga pokušali Kansas silom pretvoriti u robovlasničku državu. Budući da su im se farmeri oduprli i osnovali (1854–55) protuvladu u Topeki, Kansas je ubrzo postao područje krvavih sukoba između robovlasnika i abolicionista (mali građanski rat nazvan Bleeding Kansas, 1854–59). Na Sjeveru je 1854. bila osnovana Republikanska stranka, koja se borila protiv širenja ropstva na zapadna područja SAD-a. Usporedno sa stranačkim raslojavanjem na Sjeveru jačao je i pokret za bezuvjetno i neodgodivo oslobođenje crnih robova u SAD-u pod vodstvom W. L. Garrisona, čiji su istomišljenici još 1833. osnovali Američko društvo za borbu protiv ropstva (American Anti-Slavery Society). Događaji oko zakona Kansas-Nebraska Act te političko djelovanje abolicionista na Sjeveru bili su predigra velikomu sukobu između Sjevera i Juga.
Američki građanski rat (1861–65)
U studenome 1860. za novoga predsjednika SAD-a bio je izabran kandidat republikanaca A. Lincoln (1861–65). Izbor istaknutoga protivnika ropstva za predsjednika države bio je povodom za pobunu robovlasničkoga Juga. Svojim istupom iz Unije 20. XII. 1860. South Carolina je započela akciju za odcjepljenje robovlasničkih država (slijedile su ju Mississippi, Florida, Alabama, Georgia i Louisiana, a ubrzo i Texas, Virginia, Arkansas, Tennessee i North Carolina), koje su 4. II. 1861. u Montgomeryju osnovale Konfederativne Američke Države ili Konfederaciju sa središtem u Richmondu. Za predsjednika je bio izabran J. Davis. Budući da je Lincoln u inauguralnom govoru (4. III. 1861) osporio južnim državama pravo na secesiju, Južnjaci su 12. IV. 1861. bombardirali Fort Sumter na ulazu u charlestonsku luku, čime je započeo Američki građanski rat. Tijekom rata Lincoln je donio dva povijesna zakona: Homestead Act (1862), o besplatnoj dodjeli slobodne državne zemlje farmerima koji se obvežu da će ju obrađivati barem 5 godina (to je 13. ustavni amandman) i Emancipation Act (1863), zakon o oslobođenju robova. Nekoliko dana nakon kapitulacije Juga (9. IV. 1865) Lincoln je poginuo u atentatu kao žrtva fanatičnoga Južnjaka. Premda je rat donio teške gubitke objema stranama, Jug je iz njega izišao privredno upropašten. Svojom pobjedom Sjever je sačuvao jedinstvo Unije i osigurao njezin daljnji industrijsko-kapitalistički razvoj.
Doba političke i gospodarske konsolidacije (1865–98)
Za mandata novoga predsjednika A. Johnsona (1865–69) započela je obnova Juga. Služeći se amnestijom, Johnson je vratio politička prava istaknutim secesionistima. Budući da su oni u svojim državama ponovno stavili na snagu rasističke zakone (Black Codes), Kongres je 1867., unatoč vetu predsjednika Johnsona, donio Zakon o rekonstrukciji, kojim su područja južnih država bila stavljena pod vojnu upravu. Za njezina trajanja bivši crni robovi dobili su građansko (1868) i puno glasačko pravo (1870), a bili su doneseni i zakoni u prilog malim farmerima. Nakon završetka razdoblja rekonstrukcije (1877), Jug je s reorganiziranom upravom ponovno dobio predstavništvo u Kongresu. Međutim, nakon odlaska federalnih postrojbi bivši pristaše secesije ponovno su ograničili crnačka građanska prava u svim državama Juga.
SAD je znatno povećao svoj teritorij kupivši 1867. od Rusije Aljasku. Ukidanje ropstva, intenzivna izgradnja željezničke mreže, velika imigracija jeftine radne snage iz Europe, nepostojanje socijalnog zakonodavstva, znatno proširenje unutarnjeg tržišta, golema prirodna bogatstva zemlje i brz razvoj tehnike pogodovali su naglu razvoju američke industrije. Za nepuna tri desetljeća nakon Građanskoga rata SAD je postao prva industrijska zemlja svijeta. Usporedno se razvijao i proces koncentracije kapitala. Golema gospodarska ekspanzija u posljednjim desetljećima XIX. st. stvorila je big business s naglo obogaćenim »barunima pljačkašima« (ratni profiteri sa Sjevera), među kojima su se posebno isticali kraljevi željeznica (C. Vanderbilt, Jay Gould), čelika (A. Carnegie), nafte (J. D. Rockefeller), mesne industrije (Philip Danforth Armour, Gustavus Franklin Swift), poljoprivrednih strojeva (Cyrus Hall McCormick) i magnati financijskoga kapitala. Lincolnov Homestead Act iz 1862. stimulirao je naseljavanje novih zapadnih područja, gdje se nakon Građanskoga rata intenzivno razvijalo poljodjelstvo, kojemu su tehničko-industrijski izumi pružali sve veću mogućnost mehanizacije. Potkraj stoljeća stvarale su se jake radničke sindikalne organizacije. God. 1881. bila je osnovana Federation of Organized Trade and Labor Unions of America and Canada, iz koje je 1886. proizišla sindikalna organizacija American Federation of Labor (AFL). Borba za ostvarenje 8-satnoga radnog dana dovela je 1. svibnja 1886. do velikoga štrajkaškog pokreta koji je u Chicagu završio nasiljem, pa se taj dan od 1889. slavi kao praznik međunarodne radničke solidarnosti.
Uspon u svjetsku velesilu (1898–1945)
Snažan gospodarski razvoj SAD-a potkraj XIX. st. te potreba za novim izvorima sirovina i tržištima snažno su utjecali na oblikovanje američke vanjske ekspanzionističke (imperijalne) politike. Među prvim žrtvama takve politike bili su Havaji, koje je SAD anektirao 1898., a iste je godine poveo rat protiv Španjolske. Ona se morala odreći Kube (koja je postala republikom pod protektoratom SAD-a) te Filipina, Portorika i Guama (koje je uz novčanu odštetu prepustila Sjedinjenim Državama). Zainteresiran za tržišta Dalekog istoka, SAD je nametnuo europskim silama »politiku otvorenih vrata« u Kini. Od Velike Britanije otkupio je 1901. pravo izgradnje Panamskoga kanala (Hay-Pauncefoteov ugovor), a njegovo je korištenje (otvoren 1914) unaprijed osigurao odvojivši Panamu od Republike Kolumbije i proglasivši ju »neovisnom«. Očuvanje prestiža SAD-a na cijelom američkom kontinentu bila je zadaća panameričkih kongresa i konferencija koje su se održavale od 1889. Nakon umorstva predsjednika W. McKinleya (1897–1901), ekspanzionistička politika »dolarske diplomacije« dobila je svoje obilježje u osobi novoga predsjednika, republikanca Th. Roosevelta (1901–09). Za njegove uprave SAD je intervenirao u nizu srednjoameričkih i južnoameričkih zemalja te uspostavio kontrolu nad Dominikanskom Republikom, Venezuelom, Hondurasom, Nikaragvom i Kubom. Nastavljač te politike bio je i predsjednik W. H. Taft (1909–13). Početkom XX. st. intenzivirala se borba za prava radnika (International Workers of the World, osnovano 1905), borba crnačkoga stanovništva protiv rasne diskriminacije (National Association for the Advancement of Colored People) te borba žena za pravo glasa (National Women’s Party). Osnivale su se prve sufražetske organizacije (1869), a među ženama se posebno istaknula Susan B. Anthony. Prvi put u povijesti žene su dobile pravo glasa u Wyomingu (1869), Utahu (1870), Coloradu (1893) i Idahu (1896). Početkom XX. st. bila je osnovana Nacionalna ženska stranka, prva ženska udruga koja je djelovala na saveznoj razini. Tada su pojedine države, njih 15, izglasovale pravo žena na glasovanje, ali tek su im u I. svjetskom ratu to pravo priznale i ostale. Na saveznoj im je razini to pravo bilo zajamčeno 1920. Uoči izbora 1912. nastao je rascjep među republikancima; od njih su se odvojili tzv. progresisti pod Th. Rooseveltom, koji su tražili opsežne reforme u korist radnika i farmera. Taj je raskol omogućio pobjedu demokrata W. Wilsona (1913–21). Za njegove uprave bio je uveden federalni progresivni porez na dohodak, a farmerima su dane kreditne olakšice; izbori za senatore počeli su se provoditi općim glasovanjem, a doneseni su i zakoni protiv trustova. U prvim godinama I. svjetskog rata Wilson je vodio politiku neutralnosti. Zbog blokade Centralnih sila na moru, SAD je prodajom ratnoga materijala zemljama Antante stekao golem financijski i politički dobitak. To je stvorilo silnu privrednu konjunkturu u zemlji pa se izvoz od 1914. do 1917. gotovo utrostručio. U prosincu 1916. i siječnju 1917. predsjednik Wilson ulagao je kod zaraćenih strana velike napore kao posrednik za prekid rata i sklapanje »mira bez pobjede«. No utjecaj američkih financijskih krugova zainteresiranih za zemlje Antante, sve jače protunjemačko raspoloženje i, napokon, »neograničeni podmornički rat« koji je povela Njemačka, a u kojem su stradavali i američki brodovi, potaknuli su SAD da 6. IV. 1917. uđe u I. svjetski rat na strani Antante i time znatno pridonese pobjedi saveznika. Svoj program za uspostavljanje svjetskog mira Wilson je donio 8. I. 1918. u poslanici američkomu Kongresu. (→ četrnaest točaka predsjednika wilsona)
Nakon rata ponovno se pojavila jaka izolacionistička struja. Kongres je odbio ratificirati Versailleske mirovne ugovore pa SAD nije ušao u Ligu naroda. Godine 1921. sklopio je s Njemačkom separatni mirovni ugovor gotovo istovjetan Versailleskomu, no bez klauzule o Ligi naroda. U intervenciji protiv SSSR-a pridružio se zapadnim imperijalističkim zemljama. U to doba SAD je ušao u razdoblje poslijeratnoga prosperiteta. »Zlatne« 1920-e godine (Golden Twenties) protekle su u znaku republikanskih predsjednika W. G. Hardinga (1921–23) i C. Coolidgea (1923–29) i njihove politike tradicionalizma i izolacionizma. Zabrana prodaje alkohola (1920) potaknula je pak razvoj organiziranoga kriminala. Razbuktalo se i djelovanje Ku-Klux-Klana, obnovljenoga 1915. na Jugu. U razdoblju 1921–29. naglo je porasla industrijska proizvodnja zbog uvođenja tekuće vrpce, ali i zbog provođenja gospodarsko-financijske ekspanzije prema zemljama Latinske Amerike. God. 1929. kriza visoke konjunkture izazvala je 20. X (»crni petak«) slom newyorške burze i početak do tada najveće svjetske gospodarske krize (1929–32), koja je do ljeta 1931. zahvatila i gotovo sve europske zemlje. Katastrofalan pad vrijednosnih papira, slom privrede, smanjenje industrijske proizvodnje za polovicu, smanjenje obrađenih poljoprivrednih površina, stečajevi banaka i poduzeća te porast nezaposlenosti (oko 15%) doveli su do teških socijalnih poremećaja. Zbog utjecaja krize predsjednik H. C. Hoover (1929–33) proglasio je 1931. europskim zemljama moratorij za otplatu ratnih dugova SAD-u. Novi predsjednik, demokrat F. D. Roosevelt (1933–45) svojom je politikom New Deala pokušao pronaći izlaz iz krize i provesti sanaciju privrede. Donio je niz važnih mjera na području privrede, radničkoga zakonodavstva i financija. Zbog rastućega japanskog ekspanzionizma u istočnoj Aziji Roosevelt je 1934. uspostavio diplomatske odnose sa SSSR-om. U Latinskoj Americi, pod parolom »dobrosusjedskih odnosa«, SAD je počeo voditi politiku popuštanja: odrekao se svojih prava na Kubu, ukinuo patronat nad Haitijem i 1938. obećao Filipinima proglašenje neovisnosti u roku od 10 godina. Godine 1935. svojim zakonom o zabrani prodaje i isporuke oružja zaraćenim državama (Neutrality Act) Roosevelt je potaknuo politiku neutralnosti, koju je napustio 1937., kada je u znamenitome siječanjskom govoru osudio »vladavinu terora i međunarodnoga bezakonja«. SAD je potom prešao na politiku »kolektivne sigurnosti« radi zaštite od prijeteće opasnosti agresivnoga fašizma. Zauzimanjem predsjednika Roosevelta, a zbog opasnosti za SAD od pobjede nacističke Njemačke, izolacionističke su težnje bile svladane. Kako bi se pomoglo budućim saveznicima, Kongres je 4. XI. 1939. donio zakon Plati pa nosi (Cash and Carry) o prodaji ratnoga materijala (formalno) svim državama, a u stvarnosti i prije svega Velikoj Britaniji i Francuskoj. Sljedeće je godine Velikoj Britaniji bila prodana velika količina ratne tehnike. Usporedno je bio donesen i zakon o općoj vojnoj obvezi te odobren vojni proračun od 16 milijarda dolara. Na izvoz nekih strateških sirovina u Japan bio je stavljen embargo, a Kini je bio odobren kredit od 100 milijuna dolara. Ponovni izbor Roosevelta u studenome 1940. zapravo je bio potvrda politike pomaganja država u ratu protiv sila Osovine. U ožujku 1941. bio je izglasan Zakon o zajmu i najmu (Lend-Lease Act), kojim je bila omogućena opsežna isporuka ratnoga materijala državama »obrana kojih je od životnog interesa za obranu SAD-a«. Idućeg mjeseca SAD je zaposjeo Grenland, a patroliranje ratne flote bilo je prošireno na 100 milja od američke atlantske obale; u svibnju iste godine bilo je proglašeno »stanje krajnje nacionalne opasnosti«, a sustav patroliranja ratne flote proširen na južni Atlantik; Dakar, Azorski otoci, Grenland i Island bili su proglašeni teritorijima od interesa za nacionalnu obranu SAD-a, čime se sve više manifestirala Rooseveltova odlučnost da svim snagama pomogne Velikoj Britaniji. Svladavajući otpor izolacionista, Roosevelt je već u tom razdoblju udarao temelje buduće američke strategije. Na konferenciji vojnih predstavnika SAD-a i Velike Britanije u Washingtonu od siječnja do ožujka 1941. bilo je dogovoreno da će, u slučaju ako se SAD nađe u ratu protiv Njemačke i Japana, Saveznici usredotočiti napore najprije protiv Njemačke, a potom protiv Japana. Napad Njemačke na SSSR 22. VI. 1941. vlada SAD-a osudila je i napadnutomu najavila svoju potporu. Bio je ubrzan proces vezivanja SAD-a za antifašističke sile: 6. VII. američke postrojbe zamijenile su britansku posadu na Islandu; 2. VII. Kongres je produžio trajanje vojnoga roka na 18 mjeseci; 30. VII. osobni Rooseveltov predstavnik H. L. Hopkins otputovao je u Moskvu radi sporazuma o pomoći SSSR-u; 14. VII. Roosevelt i britanski premijer W. L. S. Churchill potpisali su Atlantsku povelju; 29. IX. bila je održana u Moskvi konferencija predstavnika SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a o uzajamnom pomaganju u ratu protiv sila Osovine; 9. X. Roosevelt je zatražio od Kongresa ukidanje zakona o neutralnosti, a 13. XI. izglasovane su izmjene i dopune toga zakona, kojima je američkim trgovačkim brodovima bilo omogućeno da se mogu naoružati i prenositi materijal u pristaništa zaraćenih strana. Unatoč žestokom otporu izolacionista, SAD je bio na putu da stupi u rat, a japanski napad na Pearl Harbor (7. XII. 1941) učinio je to neminovnim. Veliki gubitci ratnih brodova na Havajima, odnosno ulazak SAD-a u rat, snažno su potaknuli ratnu proizvodnju. Sutradan nakon japanskog napada na Pearl Harbor SAD je objavio rat Japanu, a 11. XII. Njemačka i Italija navijestile su rat SAD-u. Bila je objavljena mobilizacija, odobreni krediti za naoružanje, te u siječnju 1942. osnovan Odbor za ratnu proizvodnju. Na vanjskopolitičkom planu napori su bili usmjereni na što uspješniju koordinaciju savezničkih ratnih napora i na jačanje antifašističke koalicije. Potkraj 1941. i na početku 1942. u Washingtonu je bila održana konferencija na kojoj su predstavnici Velike Britanije i SAD-a potvrdili prethodno postignutu suglasnost o redoslijedu akcija protiv sila Osovine. Delegacija SAD-a inzistirala je da se već 1942. intervenira u zapadnoj Europi, ali je prevagnulo britansko stajalište da se do ožujka 1942. izvede desant u sjevernoj Africi, što je zbog potrebe jačeg angažiranja Amerikanaca na Pacifiku poslije odloženo za studeni. U Rio de Janeiru je 15. I. 1942. bila održana konferencija predstavnika država Amerike, na kojoj su sve zemlje, osim Čilea i Argentine, obećale potporu SAD-u. U lipnju 1942. bio je objavljen rat Bugarskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. Nakon uspjeha Japanaca na pacifičkom bojištu u prvih šest mjeseci rata, tijekom 1942. počelo je zaustavljanje njihove ekspanzije. Nakon neodlučne pomorsko-zračne bitke u Koraljnome moru (1–12. V. 1942), Amerikanci su izvojevali značajnu pobjedu kraj otoka Midway (4–5. VI. 1942), koja je značila prekretnicu u ratu na Pacifiku. Pošto su u kolovozu 1942. američke snage izvele desant na Guadalcanal, u borbi za posjed tog otoka vodilo se šest pomorsko-zračnih bitaka, koje se po žestini ubrajaju u najogorčenije u povijesti pomorskog ratovanja. Ne manje žestoke bile su i kopnene borbe koje su trajale punih šest mjeseci, sve dok Amerikanci nisu 9. II. 1943. Japance potisnuli s otoka. Tom su pobjedom snage SAD-a konačno slomile ofenzivnu moć Japanaca i preuzele stratešku inicijativu na pacifičkom bojištu. Već u jesen 1942. američke su postrojbe u suradnji s britanskima izvele uspješan sjevernoafrički desant u Maroku i Alžiru, koji je u koordinaciji s ofenzivom britanske 8. armije iz Egipta doveo 1943. do potpunoga poraza njemačko-talijanskih snaga u sjevernoj Africi. To je omogućilo američko-britanskim snagama da u srpnju 1943. izvedu desant na Siciliju, koji je ubrzo doveo do kapitulacije Italije. Uz uspješno angažiranje u sjevernoj Africi i Italiji, Amerikanci su 1943. počeli napade protiv Japana. Lomeći ogorčen otpor japanskih postrojbi, Amerikanci su zauzeli niz pacifičkih otoka i otočja. Već potkraj 1943. američki general D. D. Eisenhower bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga za invaziju na okupiranu Europu, koja je počela 6. VI. 1944. desantom u Normandiji. U tim su borbama američke snage imale odlučujuću ulogu. Od ukupnoga broja savezničkih snaga u Europi, koje su do svibnja 1945. narasle na više od 4 milijuna ljudi, SAD je dao oko 2 585 000 vojnika. Osim toga, svojom golemom proizvodnjom ratnoga materijala postao je arsenalom zemalja antifašističke koalicije, pa je i time mnogo pridonio pobjedi nad nacističkom Njemačkom. Zauzevši Marijanske otoke i protjeravši Japance s Nove Gvineje, američke snage otpočele su u jesen 1944. napad na Filipine te nakon žestokih borbi oslobodile u veljači 1945. glavni grad Manilu. Dana 19. II. Amerikanci su izveli desant na otok Iwo Jima, gdje su do 16. III. skršili otpor Japanaca, a 1. IV. 1945. iskrcali su se na Okinawu te nakon dugotrajnih borbi 21. VI. slomili japanski otpor. Time su bili stvoreni preduvjeti za invaziju na Japan, koji je s osvojenih baza bio izložen sve žešćemu zračnom bombardiranju, te je, pošto su Hiroshima (6. VIII) i Nagasaki (9. VIII) napadnuti atomskim bombama, kapitulirao (14. VIII).
U II. svjetskom ratu SAD je mobilizirao oko 14 milijuna vojnika. Njegovi gubitci na svim bojištima Europe, Afrike i Azije bili su razmjerno mali (oko 300 000 mrtvih), što je velikim dijelom bio rezultat angažiranja u borbi moćne tehnike. Na teritoriju SAD-a nisu se vodile ratne operacije i SAD nije bio izložen bombardiranju. Uz ostale čimbenike, i ta je činjenica omogućila razvijanje ratnoga potencijala do najvećih razmjera; tijekom rata bilo je proizvedeno oko 300 000 aviona, 86 000 tenkova, 253 000 topova i izgrađeno 6,6 milijuna tona ratnog i 34,4 milijuna tona trgovačkog brodovlja, a savezničkim je zemljama bila dana pomoć u vrijednosti od približno 49 milijarda dolara.
