Siracusa [~ku:'za], grad, luka i upravno središte istoimene pokrajine na istočnoj obali Sicilije, Italija; 118 385 st. (2011). Stari dio grada na otoku Ortigia mostom je povezan s novijim dijelom na kopnu. Siracusa je poznata po nizu sačuvanih arhitektonskih spomenika ili ostataka građevina iz različitih razdoblja: Apolonov hram (VII. do VI. st. pr. Kr.), grčko kazalište (III. st. pr. Kr.), gradske utvrde i vodovod iz V. st. pr. Kr., gimnazij, odeon i dr.; rimski amfiteatar (III. st. pr. Kr.), katakombe; nekoliko bizantskih i normanskih crkava; kaštel Maniace iz XIII. st. i Eurialo (udaljen 8 km); reprezentativne palače iz XIV–XVIII. st. (Montalto, Bellomo, Vermexio); katedrala ugrađena u antički dorski Atenin hram (V. st. pr. Kr.) i dr. Siracusa je od 2005. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (zajedno s Pantalicom, nekropolom s 5000 grobova uklesanih u stijene iz razdoblja od XIII. do VII. st. pr. Kr.). Gospodarski razvoj grada započeo je u prvoj polovici XX. stoljeća. Petrokemijska (rafinerije nafte u obližnjoj Augusti) i prehrambena industrija, proizvodnja papira, građevnoga materijala i keramike. Razvijena je trgovina poljoprivrednim proizvodima (vino, agrumi, maslinovo ulje). Turizam. – Grčku koloniju Sirakuzu (grčki Συράϰουσαι, Syrákousai) utemeljili su Korinćani 734. pr. Kr. Uspon je doživjela za tiranâ Gelona i Hijerona u V. st. pr. Kr. i za tiranina Dionizija u IV. st. pr. Kr. U gradu je bila kovnica novca od VI. do III. st. pr. Kr. Suparnik Atene, poslije rimski saveznik, 212. pr. Kr. došla je u vlast Rimljana (Syracusae); prigodom zauzeća grada poginuo je Arhimed. U IX. stoljeću grad je bio pod Arapima, a u XI. stoljeću pod Normanima.
