sinteza (grč. σύνϑεσις: sastavljanje).
1. Postupak kojim se razlučene pojedinosti udružuju u jedinstvenu cjelinu; tako nastala cjelina. Suprotno: analiza.
2. U filozofiji, u filozofskoj koncepciji I. Kanta, postupak kojim se različite predodžbe uzajamno povezuju, a njihova različitost shvaća jedinstvenom spoznajom. Svako mišljenje i svako iskustvo, po Kantu, ima za pretpostavku sintezu, pa i apriorna spoznaja. Kod G. W. F. Hegela sinteza ima značenje najvišega stupnja dijalektičkoga razvitka i spoznaje koja uključuje, nadilazi i prevladava tezu i antitezu (→ dijalektika). Po mnogim autorima (W. Wundt, Ch. Sigwart, Th. Lipps, H. Bergson) »stvaralačko sintetičko mišljenje« stapanje je pojedinih duševnih elemenata koji imaju svaki za sebe svoje posebno značenje, ali spojeni u cjelinu dobivaju novo, samostalno značenje koje se ne može razumjeti iz shvaćanja pukoga zbroja pojedinačnih sastavnih dijelova.
3. U kemiji, priprava složenih spojeva definirane strukture od jednostavnih i lako dostupnih tvari (elemenata ili spojeva) u jednoj ili više pojedinačnih kemijskih reakcija. Polazne tvari u sintezi nazivaju se reaktantima, a željeni spojevi produktima (proizvodima). Totalna sinteza naziv je za sintezu u kojoj su polazne tvari kemijski elementi. Iskorištenost sinteze omjer je dobivene količine produkta prema količini produkta koja bi teorijski mogla nastati. Pod sintezom se ponajprije podrazumijeva priprava složenih organskih spojeva, koja se počela razvijati 1828., kada je F. Wöhler sintezom prvi put uspio dobiti jedan od organskih spojeva, za koje se do tada vjerovalo da mogu nastati samo u živom organizmu. Laboratorijska sinteza najčešće se provodi u specifične svrhe. Tako se npr. sintetiziraju spojevi već dobiveni iz prirodnih izvora kako bi se dokazala njihova struktura i objasnilo njihovo nastajanje u prirodi; teorijski se pretpostavljaju posebna svojstva nekih do tada nepoznatih spojeva, a sintezom se to nastoji postići; za proučavanje kompleksnih prirodnih spojeva i njihova enzimskoga djelovanja, sintetiziraju se modelni spojevi na kojima se ispituje djelovanje pravih spojeva itd. Za razliku od laboratorijskih, industrijskim se sintezama dobivaju određeni i definirani intermedijeri ili konačni spojevi, kontinuirano i u velikim količinama, vodeći računa o zaštiti okoliša i zbrinjavanju otpadnih tvari. Takve su sinteze osnova organske kemijske industrije (proizvodnja lijekova, bojila, tenzida, pesticida, polimernih materijala, umjetnih vlakana i dr.), a često se temelje na nekim specifičnim sintetskim reakcijama koje se nazivaju prema imenima otkrivača (npr. Fittigova, Friedel-Craftsova, Franklandova, Grignardova, Knorrova, Kolbeova, Wurtzova sinteza). Modernu orgasnku sintezu usavršio je R. B. Woodward, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1965) za nekoliko briljantnih totalnih sinteza uključujući i sintezu strihnina. – Osim kemijskih spojeva dobivenih sintezom, sintetskima se nazivaju i neki umjetno proizvedeni industrijski proizvodi, npr. sintetski benzin, sintetski kaučuk, sintetska vlakna. (→ kaučuk; sintetika)
