analiza (grč. ἀνάλυσις: rastavljanje, lučenje).
1. Raščlanjivanje neke složene cjeline (materijalne, procesualne, pojmovne) na sastavne elemente, osobito radi proučavanja; raščlamba, raščimba. Suprotno: sinteza.
2. Razlaganje retoričke, gramatičke, stilske, tematske, formalne, strukturne, estetičke ili kakve druge cjeline u sastavne dijelove. Metoda potječe iz antike kada je Aristotel postavio tzv. mereologijsko načelo prednosti cjeline nad dijelovima. No u srednjem vijeku i humanizmu analiza se po Kvintilijanovu modelu usredotočuje na dijelove ne razmatrajući njihovo međusobno organsko prožimanje. Zanimanje za cjelinu obnavlja se u Goetheovoj i Humboldtovoj morfologiji, a književnoznanstvene škole XX. st. (strukturalizam, semiotika) stavljaju je u središte pozornosti. Analiza je otada u službi dokazivanja samodostatnosti književne umjetnine.
