Sibila (grčki Σίβυλλα, Síbylla, latinski Sibylla: starica), u grčkoj i rimskoj kulturi, proročica; slična drugim proročicama poput Kasandre, Pitije ili germanske božice Velede. Čuva svoje djevičanstvo te, iako smrtna, živi gotovo jedno tisućljeće. Nimfa je povezana s brzacima u klisurama i Apolonovim kultom; djelovanje vode i vjetra prosvjetljuje joj uvid u značenje žuborenja vode te proročku objavu neposredno prenosi ljudima govoreći u heksametrima. Podrijetlo, broj i imena Sibilâ već su u antici bili predmet rasprave. Izvorna je tradicija začeta u Maloj Aziji odakle se njezin autoritet kao tumačiteljice volje bogova proširio čitavim grčkim prostorom i dospio u Rim, gdje je njezin kult dobio političku funkciju. Prvotno se spominje samo jedna (Heraklit, Aristofan, Platon) i čini se da joj je Sibila bilo osobno ime. Od IV. st. pr. Kr. spominje ih se sve veći broj, tijekom vremena čak 19, ali se kanonski drži da ih je bilo deset. Imenovane su prema mjestima na kojima su proricale; najpoznatija je kumska Sibila (Sibylla Cumana), iz grada Kume, koja je postala književni lik kao Enejin vodič u podzemlje u Vergilijevoj Eneidi (gdje joj je ime Dejfoba, grčki Δηıφόβη, Dēiphóbē) i u Ovidijevim Metamorfozama; arheološkim iskapanjima u Kumi otkriveni su hodnik i špilja koji podsjećaju na Vergilijev opis njezina boravišta. Možda je bila istovjetna cimerskoj Sibili (Sibylla Cimmeria), koju prvi spominje Gnej Nevije, nazvanoj prema gradu Cimeriju pokraj Kume; ime te Sibile bilo je Carmentis, što pak upućuje na poveznicu sa staroitalskim božanstvom (Carmenta). Novija proučavanja povijesno potvrđenima drže samsku Sibilu (Sibylla Samia), iz Herina hrama na Samu, čije je osobno ime bilo Feta (grčki Φοιτώ, Phoitṓ), i eritrejsku Sibilu (Sibylla Erythraea), iz grada Eritre na Eubeji, čije je osobno ime bilo Herofila (grčki Ἡεροφίλη, Hērophílē). Ostale su Sibile delfska (Sibylla Delphica), helespontska (Sibylla Hellespontica), libijska (Sibylla Libyca), frigijska (Sibylla Phrygia), tiberska (Sibylla Tiburtina, prema rijeci Tiber), koju je dodala rimska tradicija, te perzijska (Sibylla Persica), koja je u kasnijoj tradiciji poistovjećena sa židovskom Sibilom (Sibylla Iudaica), a kojoj su pripisana Sibilska proročanstva (Oracula Sibyllina), kasnija judeokršćanska imitacija (VI. st.) navodno izvornih Sibilskih knjiga (Libri Sibyllini) prikupljenih i čuvanih u Rimu, u kojima su na grčkome bila zapisana proricanja Sibilâ. Uspješnom je uklapanju Sibile u kršćanski duhovni imaginarij pridonio zloslutni stav sibilskih figura prema stanju svijeta i čovječanstva, pa se Sibila u srednjovjekovnom poimanju pojavljuje kao proročica Sudnjeg dana (→ dies irae). Kršćansko poimanje Sibile preneseno je kao čest motiv u likovnu umjetnost (Andrea del Castagno, il Pinturicchio, Michelangelo, Rafael, Guercino), a Orlando di Lasso skladao je 12 moteta Sibilskih proročanstava. Po njoj je imenovan planetoid (168 Sibylla).
