Sevilla [seβi'ļa], glavni grad istoimene pokrajine i autonomne zajednice Andaluzije, južna Španjolska; 693 878 st. (2015). Leži u zavali rijeke Guadalquivir, 87 km udaljena od atlantskoga primorja; luka je pristupačna i za morske brodove (promet 4,4 milijuna tona, 2013). Sačuvani su dijelovi gradskih zidina iz rimskog i maurskoga doba. Među mnogim arhitektonskim spomenicima ističe se kraljevski alkazar (Real Alcázar) iz XII. st. (s dogradnjom u XIV. i XVI. st.), La Torre del Oro (XIII. st.), Casa de Pilatos iz XVI. st. (obje građevine ubrajaju se u najljepša ostvarenja stila mudéjar), kasnogotička katedrala (1402–1519; najveća u Španjolskoj), sagrađena na mjestu glavne džamije Almohadâ. Oko 94 m visok zvonik katedrale, glasovita Giralda (prvotno minaret, podignut 1198. na rimskim temeljima), dominira u silueti grada. Unutrašnjost katedrale ukrašena je slikama Bartoloméa Estebana Murilla, Diega Velázqueza, Fernanda de Herrere i Francisca Goye; grobovi španjolskih kraljeva i Kristofa Kolumba. Casa Lonja de Mercaderes s indijanskim arhivom (Archivo General de Indias), alkazar i katedrala od 1987. nalaze se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Bogata umjetnička galerija; arheološki, vojni, pomorski i dr. muzeji. Dva sveučilišta (osnovana 1505. i 1997), znanstvenoistraživački i tehnološki instituti (aeronautika, biotehnologija i dr.). Jako je trgovačko i industrijsko središte (aeronautička, automobilska, metalna, prehrambena industrija, proizvodnja piva) s velikim znanstvenotehnološkim parkom (Cartuja). Do početka XXI. st. jaka brodograđevna industrija. Sevilla je rodno mjesto Velázqueza i Murilla (memorijalni muzej). Međunarodna zračna luka. Pokrajina Sevilla obuhvaća 14 036 km² s 1 941 480 st. (2015). – Isprva fenička kolonija Sephala, zatim ibersko naselje Hispalis, a od 45. pr. Kr. rimska utvrda (Colonia Iulia Romula) i središte provincije Betike. Vandali su ju osvojili 411., a u VI. st. bila je središte vizigotske države (do 567). Nakon arapskog osvajanja 711. ili 712. nazivala se Išbilija (Išbīliyya), a 1023–91. bila je glavni grad neovisne maurske državice Abadida. Za vladavine Almoravida bila je glavni grad na Pirenejskom poloutoku (do 1146), a kada ju je 1248. zauzeo Ferdinand III. Sveti, napustio ju je velik broj Maura i Židova, što je imalo za posljedicu njezino gospodarsko slabljenje. Vrhunac procvata i bogatstva Sevilla je doživjela u XVI. st., nakon španjolskog osvajanja u Americi, postavši snažno središte prekomorske trgovine (u kojoj je do početka XVIII. st. imala monopol). Tada je bila polazna luka za trgovinu s novootkrivenim prekooceanskim zemljama, u nju su se slijevala velika bogatstva (zlato i srebro) te ju je naseljivao velik broj stanovnika (1588. oko 150 000). Ondje se nalazila i glavna kovnica novca za cijelu Španjolsku. Premda je u XVII. st. doživjela gospodarski zastoj, bila je važnim kulturnim središtem u kojem su djelovali mnogi poznati umjetnici (slikari D. Velázquez, F. de Zurbarán, B. E. Murillo, kipar Juan Martínez Montañés). Prenošenjem središta državnog trgovačkog monopola iz Seville u Cádiz (1717), grad je dodatno izgubio na važnosti. U XVIII. st. Burbonci su potaknuli gospodarski razvoj grada pa je Sevilla potkraj toga stoljeća imala oko 96 000 stanovnika, a početkom XIX. st. bila je izgrađena i nova luka. Niz događaja u XIX. i XX. st. (francusko osvajanje 1810., gubitak prekomorskih kolonija do 1898., Španjolski građanski rat 1936–39) utjecali su na gospodarski zastoj Seville. U drugoj polovici XX. st. izrasla je u važnu luku i postala industrijskim i trgovačkim središtem.
