Sefevidi, perzijska dinastija koja je 1501–1736. vladala područjem današnjeg Irana, Azerbajdžana, Afganistana i dijela Armenije. Njihov je politički uspon počeo potkraj XV. st., tijekom borbi s mongolskim vlastodršcima, kada su postali moćnim feudalcima u Azerbajdžanu. Osnivač dinastije bio je šah Ismail I. (1501–24), koji je uz potporu turkijskih plemena Kizilbaša zavladao Azerbajdžanom, sjevernom Armenijom i istočnom Perzijom. Vrhunac moći dosegnuli su Sefevidi pod šahom Abasom I. (1588–1629), koji je učvrstio središnju vlast, proveo niz reformi, preustrojio vojsku. Nakon ratova protiv Uzbeka (1597) i Osmanlija (od 1603) zavladao je Horasanom, Zakavkazjem i Irakom (osvojenje Bagdada 1623), te stvorio carstvo koje se prostiralo od Tigrisa do Inda. Za njegove vladavine u zemlji su bile izgrađene mnoge ceste, mostovi i monumentalne građevine, osobito u novom glavnom gradu Isfahanu, te pojačane trgovačke i kulturne veze s Europom. To je bilo razdoblje najvišeg uspona države Sefevida. Ratovi s Osmanlijama u XVII. st., bune Afganaca i drugih potlačenih naroda doveli su do pada dinastije. Posljednjega Sefevida, Tahmaspa II. (Ṭahmāsp), svrgnuo je 1736. s vlasti njegov vojskovođa Nadir I.
