realizam (prema realan).
1. U filozofiji, tumačenje i promatranje svijeta i života usmjereno na stvarne, praktične, prisutne pojave i probleme. Izraz se u filozofiji javlja u različitim pa i suprotnim značenjima. Kao opće filozofsko usmjerenje realizam označuje skup naučavanja koja u različitim verzijama drže da je stvarnost neovisna o mišljenju te da mu je pretpostavljena. U tom smislu realizam je širi pojam koji uključuje i materijalizam, a suprotan je idealizmu. No realizmom se često označuje i Platonova idealistička ontologija, koja uspostavlja realnu opstojnost svijeta idejâ. Realizam je i u skolastici, suprotno nominalizmu, idealističko naučavanje po kojem opći pojmovi (lat. universalia) realno postoje prije pojedinačnih stvari (lat. ante res) kao vječne ideje u Bogu i kao prirođene ideje u ljudskom duhu (Anselmo Canterburyjski, Vilim od Champeauxa). Umjerenu varijantu toga realizma – universalia in rebus – zastupali su J. Duns Scotus i P. Abélard (→ konceptualizam; nominalizam). U novijoj spoznajnoj teoriji realizam je opće stajalište po kojem vanjski svijet postoji neovisno o spoznajnom subjektu. Naivni realizam smatra da ljudska svijest potpuno prikladno odražava taj vanjski svijet, da naše opažanje svijeta bez ostatka, identično i točno prikazuje po sebi opstojeću stvarnost. Transcendent/al/ni realizam tumači »naš« vanjski svijet kao pojavnost jednog objektivno postojećeg, ali po sebi nespoznatljivoga (transcendentnoga) bitka. Kritički realizam smatra da se, na osnovi kritički obrađenog iskustva i mišljenja, može postupno doći do dublje, potpunije i točnije spoznaje toga objektivno postojećega bitka.
2. U svjetskoj književnosti, stilska epoha koja je obilježila drugu polovicu XIX. st. U povijesnom slijedu književnih epoha javio se nakon romantizma, a zamijenio ga je modernizam, no kao ahistorijski pojam označuje svaku književnost koja inzistira na uvjerljivu odnosu prema zbilji, pa je ponovno uveden u okvirima tzv. socijalističkoga realizma 1930-ih, ali i u suvremenijim, postmodernističkim inačicama realističkoga načina književnog oblikovanja poput tzv. stvarnosne proze.
Za realizam kao književnu epohu od središnje je važnosti odnos književnosti prema zbilji, pa se zato često pojednostavnjeno zaključuje da prikazuje »zbilju onakvu kakva ona jest«, međutim, riječ je o načinu književnog oblikovanja koji se kao i svaki drugi gradi na jeziku i književnim konvencijama. Zato odnos realizma prema zbilji funkcionira dvosmjerno, ne samo kao jezikom i književnim konvencijama posredovani »odraz zbilje« nego i kao proizvodnja nove, književne zbilje. O »realizmu« kao pojmu prvo su pisali F. Schiller i F. Schlegel suprotstavljajući ga »idealizmu«, a u Francuskoj je pojam zadobio značenje u kontekstu rasprava što su se vodile oko slika G. Courbeta, osobito zahvaljujući Champfleuryjevim tekstovima koji su sakupljeni u njegovoj knjizi »Realizam« (1857) te raspravama u časopisu »Réalisme« (1856–57), u kojima se tražilo vjerno prikazivanje zbilje i objektivno ispitivanje života. U ruskoj pak književnoj kritici 1930-ih V. G. Bjelinski preuzeo je Schlegelov pojam »realnoga pjesništva«, no za potrebe svoje teorije koristio se pojmom »naturalne škole«. Književni smjerovi naturalizma i verizma smatraju se krajnjim konzekvencijama realističke metode.
Nasuprot romantizmu, u realizmu je dominantno mjesto zadobila pripovjedna proza, odnosno roman kao duža forma te pripovijetka, novela i crtica kao kraće forme. Paralelno se razvijalo i pjesništvo koje se opiralo realističkim konvencijama, pa je poput parnasovskoga larpurlartizma već najavljivalo nadolazeći modernizam. U središtu je zanimanja realističke pripovjedne proze oblikovanje karaktera, a romantičarska razgranata i složena fabula gubi na važnosti te se premješta na književnu periferiju postajući dio trivijalne ili popularne književnosti. Realistički likovi nisu plošni, već se sastoje od niza različitih osobina, razvijaju se i mijenjaju tijekom teksta, čvrsto su socijalno, psihološki i intelektualno motivirani, te im je prikazan unutarnji život. Tako oblikovani likovi psihološki su jedinstveni karakteri, ali ih istodobno socijalna motiviranost čini tipovima, odn. likovima reprezentativnima za neku društvenu klasu. Bitna značajka realizma također je njegova sklonost deskripciji. Opisuje se vanjski izgled karaktera i prostor, unutrašnjost nastambi, gradski i seoski krajolici, koji su često u službi metaforičke karakterizacije lika. U oblikovanju lika i opisivanju, do izražaja dolazi pripovjedačeva objektivnost, u povijesti književnosti osobito poznata kao »impersonalnost«, tipična za pripovjedača u najslavnijem djelu svjetskog realizma, »Gospođi Bovary« (1857) G. Flauberta. Dok je pripovjedač H. de Balzaca još uvijek nametljiv te sklon generalizacijama i govoru o sebi, impersonalni je pripovjedač također u trećem licu i najčešće sveznajući, no nastoji se distancirati od uloge kreatora likova te suspregnuti od komentiranja radnje, karaktera, ali i vlastitoga pisanja. Za realizam je važna i diferencijacija pripovjedačeva jezičnoga standarda od jezika likova, koji je često etnički, regionalno, klasno ili profesionalno obilježen. U prvom je planu društveno-analitička funkcija književnosti, pa prema tomu i kritička, što ponovno upućuje na kompleksan odnos realizma i »zbilje«, koji s jedne strane dopušta književnosti realizma spoznajnu ulogu, ali sa sviješću o tome da je ipak riječ o književnoj konvenciji.
Realizam se u svjetskoj književnosti pojavio paralelno s razvojem romana lika, no kod najranijih predstavnika još su uočljiva neka obilježja romantizma, poput ostataka trivijalnih zapleta kod Ch. Dickensa, moralističkih komentara subjektivnoga pripovjedača kod Balzaca i Stendhala, lirskih digresija i fantastičnih elemenata kod N. V. Gogolja. Tekstove predstavnika razvijenog ili visokoga realizma, kao što su Flaubert i braća Goncourt u Francuskoj, W. M. Thackeray u Engleskoj, I. S. Turgenjev i I. A. Gončarov u Rusiji, G. Keller u Njemačkoj, od djela njihovih prethodnika najčešće razdvaja upravo uporaba objektivnoga, impersonalnoga pripovjedača. Želja za oblikovanjem što većega broja različitih karaktera dovela je do formiranja genealoškoga načela u izgradnji ciklusa romana, posebno uočljiva u »Rougon-Macquartovima« É. Zole kao vrhuncu naturalizma. Genealoško načelo važno je i za strukturiranje romana L. N. Tolstoja i F. M. Dostojevskoga, čiji su kasniji tekstovi sve jačim inzistiranjem na prikazivanju svijesti likova, promjenom pripovjednih tehnika iz do tada raširenoga slobodnoga neupravnoga govora u unutarnji monolog ili pak uvođenjem dugih esejističkih dionica u romane otvorili put prema epohi modernizma.
U hrvatskoj književnosti pojam realizma prvi je upotrijebio A. Šenoa 1862. suprotstavljajući »realističnu poeziju« »apstraktnoj poeziji«, no tek se nakon 1870-ih i upoznavanja s ruskom, francuskom i njemačkom književnošću toga doba počelo o njem ozbiljnije raspravljati, osobito u pronaturalističkom tekstu »O romanu« (1883) E. Kumičića te zauzimanju za realizam u »Hoćemo li naturalizmu?« (1883) J. Pasarića. Za početak epohe realizma u hrvatskoj književnosti okvirno se uzima 1881., kao godina Šenoine smrti, ali i objavljivanja Kumičićeva »naturalističkoga« romana »Olga i Lina«, no realistički način književnog oblikovanja prisutan je već u tzv. protorealizmu u tekstovima poput Šenoine novele »Prijan Lovro« (1873), poput »Pavla Čuturića« (1855) J. Jurkovića ili »Zagrepkinje« (1855) A. Vebera Tkalčevića.
Hrvatska se inačica realizma čak u svojim najzrelijim i najkvalitetnijim ostvarenjima uvelike razlikuje od razvijenoga europskog realizma zbog toga što je književnost s jedne strane još uvijek bila u službi oblikovanja nacionalne svijesti pa zato često didaktična i tendenciozna, a s druge strane zbog rada na formiranju čitateljstva koje je bilo potrebno privući obrascima trivijalne ili popularne književnosti. Zato cijela hrvatska književnost XIX. st., od Šenoe preko Kumičića do A. Kovačića, funkcionira kao jedinstveni hibrid popularne književnosti i visokoga europskog realizma. Dok je K. Š. Gjalski pisao »Pod starimi krovovi« (1886) pod utjecajem Turgenjeva, Kumičić »Gospođu Sabinu« (1884) po uzoru na Zolu, a Kovačićev roman »U registraturi« (1888) po nekim motivima podsjeća na Dostojevskoga, sva trojica jednako su o književnosti učila od bulevarskih i sentimentalnih romana E. Suea, A. Dumasa ili L. von Sacher-Masocha. Premda je hrvatski realizam okvirno završio 1892. s pojavom A. G. Matoša i J. Leskovara, pisac koji se od svih hrvatskih pisaca najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma objavljivao je tek potkraj XIX. i početkom XX. st. Riječ je o V. Novaku i njegovim romanima »Posljednji Stipančići« (1899) i »Tito Dorčić« (1906) te novelama »U glib« (1901) i »Iz velegradskog podzemlja« (1905).
3. U likovnoj umjetnosti (pretežito u slikarstvu i grafici) smjer i stil u drugoj polovici XIX. st. koji se javio u Francuskoj kao reakcija na romantizam, a potom se proširio u Njemačkoj, te neizravno utjecao na umjetnost cijele Europe i na europski nadahnutu umjetnost obiju Amerika. Slikari realizma nastojali su postići izražajnost, realan i uvjerljiv prikaz oblika ili zbivanja iz svakodnevnoga života. Na razvoj realizma znatno je utjecalo otkriće i usavršavanje fotografije. Glavni predstavnik G. Courbet bio je nastavljač mnogih ranijih stilskih razdoblja (nizozemskoga i španjolskoga baroka) i pojedinih istaknutih umjetnika (braće Le Nain, sudionika Barbizonske škole, C. Corota i os. J.-F. Milleta s realističnim prikazima seljaka pri radu u polju i kući). Osim G. Courbeta u francuskom realističkom slikarstvu značajni su H. Daumier (socijalno-kritička tematika, os. prizori ljudskih patnja), H. Fantin-Latour (mrtve prirode, pretežito cvijeće). U Njemačkoj su realistički način slikanja prihvatili W. Leibl, A. Menzel, H. Thoma i W. Trübner. Na estetici realizma nastalo je više smjerova u likovnoj umjetnosti XX. st.: socijalistički realizam, nova stvarnost, magični realizam, hiperrealizam i novi realizam.
