nominalizam (prema latinskom nominalis: koji se odnosi na ime).
1. U filozofiji, jedan od dvaju glavnih smjerova skolastičke filozofije po kojem nisu primarne opće ideje, nego samo pojedinačne stvari. Opće ideje (universalia) postoje samo poslije stvari (post res) kao imena koja su čisti jezični izrazi (flatus vocis), za razliku od suprotnoga smjera realizma, po kojem univerzalije postoje prije stvari (ante res). Problem univerzalija postavio je prvi Porfirije u svojem komentaru Aristotelovih kategorija. Poslije je u skolastici glavni predstavnik nominalizma Roscelin, kojega je Crkva osudila u Soissonsu 1092. U XIV. st. obnovio je nominalizam W. Occam. U suvremenoj je filozofiji opet oživio svojevrsni nominalizam, pa mnogi predstavnici empirizma i pozitivizma poriču da najveći dio općih filozofskih termina ima objektivni korelat u stvarnosti. Suvremeni nominalisti, posebice N. Goodman i W. V. Quine, pozornost više usredotočuju na pitanje o designatama subjektivnih izraza, posebice onih koji se u fundamentalnom matematičko-logičkom istraživanju shvaćaju kao imena za skupove, što svoje uporište ima već kod B. Russella i G. Fregea.
2. U ekonomiji, teorija novca po kojoj je novac sve ono što država proglasi zakonskim i definitivnim sredstvom namirenja duga. Novac se smatra apstraktnom obračunskom jedinicom, lišenom svakoga materijalnog sadržaja; on je samo simbol, oznaka drž. autoriteta, proizvoljna nominala vrijednosti kojoj država određuje kupovnu snagu i kontrolira izdavanje. Stabilnost novčane jedinice država osigurava količinom novčane mase u optjecaju: što je količina novca veća, to su cijene dobara više, a vrijednost novčane jedinice niža, i obrnuto, što državi omogućava da emisijom novca utječe na cijene i raspodjelu kupovne moći u društvu. Nominalizam je nastao u XVIII. st. na temelju iskustva da količina metala sadržana u novčanoj jedinici sve manje određuje njezinu kupovnu moć te da je moguće imati novac bez podloge u stvarnoj novčanoj robi. Nominalističku teoriju novca razvili su G. Berkeley i J. Steuart; potkraj XIX. st. tzv. državnu teoriju novca zastupao je G. F. Knapp, a sličnih gledišta bili su J. M. Keynes i L. E. von Mises.
