radioaktivni otpad, materijal povećane koncentracije radionuklida nastale procesiranjem tvari (npr. ugljen, nafta, plin, minerali) koja sadržava radionuklide uranijevih i torijevih nizova i/ili nuklearnim reakcijama za uporabu u dijagnostičke i terapijske svrhe u medicini, za znanstvena istraživanja ili kao posljedicu aktivnosti nuklearnog reaktora.
Pri klasifikaciji radioaktivnog otpada utvrđuje se koliko će vremena biti radioaktivan, koliki je u njemu udjel radioaktivnoga materijala i stvara li toplinu. Međunarodno su prihvaćene sljedeće kategorije radioaktivnog otpada: vrlo nisko, nisko, srednje i visoko radioaktivan otpad.
Vrlo nisko radioaktivni otpad zanemarive je specifične aktivnosti radioaktivnog izvora pa nije opasan za okoliš i zdravlje pučanstva i može se zbrinjavati na isti način kao i standardni komunalni otpad.
Nisko radioaktivni otpad male je specifične aktivnosti radioaktivnog izvora i zanemariva udjela radionuklida s dugim vremenom poluraspada. Stvara se u medicinskim ustanovama, industriji i u nuklearnom gorivom ciklusu. Kada se transportira i kada se njime rukuje, nije potrebno rabiti štitove od ionizirajućeg zračenja. Radi smanjivanja volumena komprimira se ili spaljuje. Konačno se zbrinjava odlaganjem u površinsko odlagalište (plitko pokapanje).
Srednje radioaktivni otpad veće je specifične aktivnosti radioaktivnog izvora pa se pri rukovanju i transportu rabe štitovi od ionizirajućega zračenja. Nastaje u pogonu nuklearnih reaktora i pri razgradnji nuklearnih elektrana. Otpad se prvo solidificira (pretvori u netopljivu krutinu) u betonu ili bitumenu, a konačno zbrinjavanje ovisi o vremenu poluraspada prisutnih radionuklida. Otpad koji sadržava radionuklide s kratkim vremenom poluraspada zbrinjava se u površinskom odlagalištu, dok se otpad s radionuklidima dugog vremena poluraspada zbrinjava u dubokim podzemnim odlagalištima.
Visoko radioaktivni otpad sadržava velik udjel radionuklida u obliku fisijskih produkata i transuranijskih elemenata nastalih u jezgri reaktora. Oslobađa veliku količinu topline, tako da se prije konačnoga zbrinjavanja godinama (20 do 50 godina) hladi. Privremeno se pohranjuje pokraj nuklearne elektrane u bazenu za istrošeno nuklearno gorivo i u suhim betonskim ili željeznim spremnicima. Konačno se zbrinjavaju odlaganjem u stabilne geološke formacije na dubini od 500 do 1000 m.
