prolepsa (grč. πρόληψις: predodžba, slutnja, sumnja).
1. U filozofiji, stvaranje predodžbe a priori, anticipacija (latinski anticipatio); u stoicizmu i epikureizmu, prethodna (apriorna) mentalna shema pojma prema kojoj se mjeri i definira iskustvena percepcija.
2. U području književnosti odnosi se na nekoliko pojmova. U klasičnoj retorici, prolepsa je figura misli kojom se pokušava preduhitriti osporavanje kritičara ili neželjeno ponašanje slušatelja. U poetici, sintaktička figura pri kojoj se dio rečenice stavlja naprijed, gdje mu sintaktički nije mjesto, čime se ono što će tek uslijediti iskazuje kao svršeno (npr. »već te vidim da si dobar junak«). U naratologiji termin kojim se označava pripovjedna anticipacija (ili, u filmskoj terminologiji, flashforward), tj. pripovijedanje događaja koji će se zbiti tek poslije događaja o kojem se upravo pripovijeda. Jedan je od dvaju glavnih tipova (uz obratni i konvencionalniji postupak analepse) pripovjedne anakronije, odnosno nepodudaranja poretka događaja u priči i događaja u pripovjednome tekstu. Može biti eksterna, kao izvještavanje o događaju koji se zbio nakon završetka pripovjednoga teksta (često kao referiranje pripovjedača na svoju trenutačnu poziciju iz koje retrospektivno pripovijeda, npr. pripovjedač u romanesknom ciklusu U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta), ili interna, unutar okvira kronološkog tijeka priče (s čestim udvostručenjem pripovijedanja o jednom događaju). Kao postupak iznimno je rijetka u klasičnom pripovijedanju koje ovisi o napetosti priče i temelji se na tekstualnim indicijama, a drži se da je uobičajenija u retrospektivnom pripovijedanju u prvome licu, kao izraz »pripovjedne nestrpljivosti«.
