prakrti (sanskrtski prākṛta: prirodan, običan), srednjoindoarijski jezici, strukturalni tip između staroindoarijskih jezika (vedski, epski, klasični sanskrt) i novoindoarijskih jezika (hindski, bengalski, marathski itd.). Indijski gramatičari ime izvode iz riječi prakṛti: izvorni ili prirodni oblik, osnova, te tumače da riječ znači »izveden iz svojega prirodnog oblika ili osnove«, tj. sanskrta. Suvremeni istraživači smatraju da ime znači »prirodan«, za razliku od usustavljenog i uglačanoga jezika književnosti i učenosti kakav je bio klasični sanskrt. Kao novi strukturalni tip prakrti su se oblikovali u VI. st. pr. Kr. Na njima je svoj nauk širio Buda. Nisu se sačuvali u govornom obliku, već kao stilizirani književni jezici. Kronološki ih se razvrstava u stare, srednje i nove. Stari su pāli i jezici s natpisâ od III. st. pr. Kr. do II. st. nakon Kr.; srednji su prakrti klasične književnosti: māhārāšṭrī (jezik lirike i jinističke postkanonske književnosti), śaurasenī i māgadhī (dramski jezici), ardhamāgadhī (jezik jinističkoga kanona) i paiśācī (spominju ga prakrtski gramatičari), dok nove prakrte, poznate pod imenom apabhramśa (propadanje), predstavljaju književna djela nastala od VIII. st.
Prakrte obilježava pojednostavnjenje glasovnog i morfološkog ustroja. S iznimkom fragmenta na prakrtu sačuvanog u Nāṭyaśāstri, prakrti su opisani na sanskrtu kao izvedeni iz sanskrta, jezika osnove, s pomoću pravila koja formuliraju odnos sanskrtskih i prakrtskih riječi na fonetskoj razini. U prakrtima se npr. diftonzi ai i au mijenjaju u e i o (sanskrtski taila > pāli tela: ulje; kauśika > kosika: sova), -aya- i -ava- stežu se u -e- i -o- (jayati > jeti: pobjeđuje; avadhi > odhi: granica), modificiraju se konsonantski skupovi (kšetra > khetta: polje; śišya > sissa: učenik), nestaju konsonanti u pauzi osim -m itd. U prakrtima se gubi dual, a u morfologiji su i u imenskoj i u glagolskoj promjeni ukinute pojedine kategorije.
Najarhaičniji od starih prakrta je pāli, jezik budističkoga kanona i postkanonske književnosti; najstariji su poznati natpisi oni kralja Aśoke iz III. st. pr. Kr. Na prakrtima su pisane lirske pjesme (prva zbirka Sattasaī pjesnika Hāle), epovi (Rāvaṇavaha ili Setubandha), a i cijele drame. U sanskrtskim dramama prakrtima govore žene, djeca i neobrazovani muškarci. Unatoč tomu što se prakrti javljaju kao jezici oglasnih i darovničkih zapisa, memorijalnih legendi i natpisa na novcu, indijska sanskrtska civilizacija zapriječila je njihov razvoj u jezike stručnih tekstova.
