poluga, čvrsto tijelo, najčešće u obliku ravna ili zakrivljena štapa, koje ima oslonac (uporište) oko kojega se može zakretati. Najčešće služi za svladavanje veće sile manjom.
Zakon poluge
Sile koje djeluju na polugu u ravnini okomitoj na os mogućega zakretanja, pomnožene s kracima sila (vektorima udaljenosti između uporišta poluge i hvatišta sile), daju momente sile, koji su to veći što su sila i krak sile veći: M = F × r. Zakon poluge tvrdi da je poluga u ravnoteži kada je algebarski zbroj svih momenata sile koji djeluju na nju jednak nuli: M1 + M2 + … + Mn = 0. Ako na dvokraku polugu djeluju dvije sile (npr. vanjska sila i teret), tada je: F1 × r1 = F2 × r2, gdje su F1 i F2 sile na jednoj i drugoj strani poluge, a r1 i r2 kraci sile na jednoj i drugoj strani poluge, pri čem su vektori sile, kraci sile i os rotacije međusobno okomiti. Što je krak neke poluge veći, to je potrebna manja sila da se tom polugom svlada veća sila. Postavljanje zakona poluge pripisuje se Arhimedu.
Vrste poluga
Poluge se mogu podijeliti prema položaju uporišta (oslonca, osi rotacije), hvatišta vanjske sile i hvatišta tereta.
Poluga prvoga reda (dvokraka poluga) ima uporište u sredini, a vanjska sila i teret djeluju na suprotnim stranama (npr. mehanička vaga, veslo, škare).
Poluga drugoga reda (jednokraka poluga) ima uporište na jednoj strani, teret u sredini, a vanjska sila djeluje na drugoj strani (npr. ručna drobilica za orahe, ručna teretna kolica s jednim kotačem).
Poluga trećega reda (jednokraka poluga) ima uporište na jednoj strani, vanjska sila djeluje u sredini, a teret je na drugoj strani (npr. pinceta, ljudska podlaktica).
Primjena poluge
S pomoću poluge se različitim alatima i napravama, razmjerno malim silama, mogu svladati velika opterećenja, a na tom načelu djeluju kantar, kliješta, pinceta, polužna vaga, ručna drobilica za orahe, ručna teretna kolica s jednim kotačem (tačke), stezna poluga, škare i dr. Poluga se povijesno, uz hidrauličnu prešu, klin, kolotur, kosinu, vijak i vitlo, ubraja u jednostavne strojeve.
