Peru (República del Perú), država na obali Tihoga oceana u Južnoj Americi. Graniči s Ekvadorom (duljina granice 1420 km) i Kolumbijom (1496 km) na sjeveru, Brazilom (1560 km) na istoku, Bolivijom (900 km) na jugoistoku i Čileom (171 km) na jugu. Ukupna je duljina obale 3080 km. Obuhvaća 1 285 216 km².
Prirodna obilježja
Peru se sastoji od triju prirodnih regija: obalne nizine (11,7% ukupne površine) na zapadu, planinskoga pojasa (28,0%) u unutrašnjosti i nizine u porječju gornje Amazone (60,3%) na istoku. Obalna nizina vrlo je uska, osim na sjeverozapadu, gdje se pruža 50 do 100 km u unutrašnjost zemlje (departman Piura). Osim prostranih i dobro natapanih oaza u riječnim dolinama (obradivo je samo 10% priobalja), brežuljkasta je, suha i pusta. Planinski pojas (Sierra) obuhvaća Ande, koje se u Peruu dijele na Cordillera Occidental (Zapadni Kordiljeri), Cordillera Central (Središnji Kordiljeri) i Cordillera Oriental (Istočni Kordiljeri). Prostor između andskih lanaca u središnjem i južnom Peruu zauzimaju visoki ravnjaci (altiplanos; 3000 do 4500 m visine), među kojima se ističe Puna s jezerom Titicaca. Pristranci Anda (montaña) spuštaju se strmo prema istoku u nizinu Amazone (selva); na njima su izvorišne rijeke Amazone usjekle široke, plitke i plodne doline (cabeceras de los valles) koje su važne za poljoprivredu Perua. Najviši je andski vrh Huascarán (6768 m) u gorju Cordillera Central (Cordillera Blanca, 20-ak vrhova iznad 6000 m), a najvažniji je prijevoj Cerro de Pasco. Uz mnogobrojne ugasle vulkane ima i aktivnih (El Misti). Potresi su vrlo česti.
Na klimu Perua, koji je većim dijelom u ekvatorskom i tropskom pojasu (69,5% površine), znatno utječe hladna Humboldtova morska struja. Obalni pojas ima jednolične, ali za tu geografsku širinu niske temperature (srednja temperatura 18 do 21 °C u južnom i srednjem priobalju, 24 °C na sjeveru) s oskudnim oborinama (10 do 50 mm) i čestim maglama (garúas), osobito od lipnja do prosinca; na krajnjem sjevernom dijelu nalazi se pustinja Sechura. U Andama se razlikuju tri visinska klimatska pojasa: vrući, umjereni i hladni. Na visini od 3000 do 4000 m srednja godišnja temperatura iznosi 12 °C pa je poljodjelstvo moguće do visine od 4000 m. Godišnje padne 600 do 1000 mm oborina, pretežito ljeti. Granica je vječnoga snijega na 5000 m. Visoki ravnjaci (puna) imaju polupustinjsku klimu, a nizina Amazone ekvatorsku (2500 do 3000 mm oborina godišnje, srednja godišnja temperatura oko 26 °C).
Najveći broj rijeka pripada porječju Amazone (713 km u Peruu); njezini su izvorišni kraci u Peruu: Marañón (1414 km), Huallaga (1138 km) i Ucayali (1771 km, najdulja u zemlji). Rijeke Tihog oceana kratka su toka (do 400 km); ljeti često presuše. Rijeke na visokim andskim ravnjacima ulijevaju se u jezero Titicaca.
U obalnom pojasu i na nižim dijelovima zapadnih andskih pristranaka razvila se zbog suše kserofitna, a u višim dijelovima Anda i na visokim ravnjacima polupustinjska i stepska vegetacija. U Montañi i dolini Amazone razvijena je tropska šuma. Unatoč intenzivnoj sječi, pod šumom je 53,1% površine (2010).
Stanovništvo
U Peruu živi 24 412 157 st. prema popisu 2007., odnosno 31 151 643 st. prema procjeni 2015. Procjenjuje se da je u doba dolaska španjolskih osvajača na području Perua živjelo 6 do 16 milijuna Indijanaca. Njihov je broj u kolonijalno doba bio drastično smanjen (neotpornost na europske bolesti, ropski rad, ratovi, istrjebljivanje i dr.); 1876. na području Perua živjelo je 2,7 milijuna st. Pretkolumbovski broj stanovnika dosegnut je tek polovicom XX. st. Prosječna gustoća naseljenosti (23,4 st./km², 2012) nešto je viša od prosjeka za Južnu Ameriku (22 st./km², 2011). Najgušće je naseljeno priobalje (oko 50% stanovništva zemlje) s područjem departmana Lime (265,9 st./km², 2012) te podnožje Anda u sjeverozapadnom i srednjem dijelu zemlje (departman Lambayeque, 85,7 st./km²), dok je slabo naseljeno istočno, amazonsko područje (departman Madre de Dios, 1,5 st./km²; Loreto, 2,7 st./km²). Stanovnici su Indijanci Kečua (47,0%), mestici (mješanci Indijanaca i Europljana; 31,9%), bijelci (12,0%), Indijanci Aimará (5,4%), Japanci (0,5%) i dr. Bijelci i mješanci žive većinom u gradovima, a Indijanci prevladavaju u selima. Glavninu stanovništva čine rimokatolici (81,3%, 2007), a ima i protestanata (12,5%) i dr. Službeni je jezik španjolski na cijelom teritoriju, a indijanski jezici kečua i aimará na područjima na kojima njima govori većina stanovništva. Visoka se stopa porasta broja stanovnika, karakteristična za drugu polovicu XX. st., smanjuje; 1960 ih stopa porasta iznosila je 2,8% godišnje (1961. Peru je imao 10,4 milijuna stanovnika), u razdoblju 1995–2000. pala je na 1,7% godišnje, a 2008–13. na 1,1%. Takva stopa porasta rezultat je pozitivnoga prirodnog priraštaja (13,3‰, 2013) i iseljivanja (2,6‰, 2013). U razdoblju 2007–12. Peru je vanjskim migracijama izgubio više od 500 000 stanovnika; najviše se iseljava u Čile (29%, 1994–2010), SAD (16%), Boliviju (16%), Ekvador, Španjolsku i Argentinu. Iseljava se u prvom redu iz ekonomskih razloga, osobito radno sposobno stanovništvo (74,3% iseljenika starosti je između 15 i 49 godina). Od 1950 ih stalno se smanjuje stopa nataliteta (s 47,1‰ u 1950–55. na 18,9‰ u 2013), kao i mortaliteta (s 21,6‰ na 5,6‰), te smrtnosti dojenčadi (s 158,6‰ na 18,0‰). Zbog prirodnoga priraštaja (13,3‰, 2013) višega od svjetskog prosjeka (12,2‰), stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 godina 29,9% stanovništva (2010), od 15 do 64 godine 64,2%, a u dobi od 65 i više godina samo 5,9% stanovništva (2010). Očekivano trajanje života neprestano raste; 2012. iznosilo je 76,9 godina za žene i 71,7 godina za muškarce. Nepismeno je 6,2% stanovništva starijega od 15 godina (2013; izvan gradova udjel nepismenih iznosi 15,8%). Ekonomski je aktivno 16 328 800 st. (2013), od čega je nezaposleno 4,8%. U poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu i rudarstvu radi 25,8% zaposlenih, u industriji i građevinarstvu 16,4%, a u uslužnim djelatnostima 57,8% (2013). Od 36 državnih sveučilišta najstarija su i najpoznatija u Limi (osnovano 1551), Arequipi (1828), Trujillu i Cuscu. Glavni je grad Lima (7 605 742 st., 2007; metropolitansko područje Lima Callao 9 886 647 st., 2015); ostali su veći gradovi (2007): Callao (876 877 st.), Arequipa (784 651 st.), Trujillo (682 834 st.), Chiclayo (524 442 st.), Piura (377 496 st.), Iquitos (370 962 st.), Cusco (348 935 st.), Chimbote (334 568 st.), Huancayo (323 054 st.) i Pucallpa (272 616 st.). Cusco je najstariji grad na peruanskom visočju. U gradovima živi 77,6% stanovništva (2012).
Gospodarstvo
Dugotrajna politička i pravna nestabilnost, uz raširenu korupciju i slabu gospodarsku infrastrukturu, usporavala je gospodarski razvoj. Osim toga, opterećuju ga i česte prirodne nepogode (plimni valovi, poplave i potresi). Gospodarske su aktivnosti izraženije na pacifičkoj obali, napose na području Lime, dok unutarnji, planinski dio slabije napreduje. Znatna su rudna bogatstva (Peru je među vodećim zemljama u svijetu po proizvodnji bakra, zlata, srebra, olova, cinka i kositra) te ležišta nafte i plina, a iznimno je bogat riblji fond (Peru je i među vodećim prerađivačima ribe u svijetu). Unatoč prirodnom bogatstvu i postupnom rastu, siromaštvo je ostalo prisutno. Udjel je siromašnoga stanovništva smanjen s 58,7% (2004) na 20,2% (2019), da bi potom porastao na 27% (2020). Stopa je nezaposlenosti 6,2% (2020). Početkom 2000-ih veće su prosječne godišnje stope rasta BDP-a (2002–13. iznosile su 6,1% a potom opadaju). Vrijednost BDP-a povećana je s 211 milijarda USD (2017) na 228,4 milijarde USD (2019), a 2020. smanjena je na 202 milijarde USD (BDP po stanovniku 2019. iznosio je oko 7028 USD, a 2020. oko 6127 USD). U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora oko 60%, industrije 33%, a poljoprivrede 7% (2017). U poljoprivrednoj su ponudi kava, pamuk, šećerna trska, riža, ječam, kukuruz, krumpir, agrumi, koka i dr. U industriji je najznačajnije rudarstvo s preradbom kovina i minerala, te proizvodnja nafte i derivata, čelika, hrane i odjeće. Vrijednost izvoza 2019. bila je 46,8 milijarda USD, a uvoza 40,6 milijarda USD. Najveći dio izvoza čine rude, metali, nafta i naftni derivati, te riba i riblje prerađevine; izvozi još i kavu, različito voće i povrće, tekstil, odjeću i dr. Zbog velikog udjela rudarstva u izvozu i ukupnoj ekonomiji, Peru je veoma osjetljiv na kretanje cijena pojedinih ruda i metala na svjetskome tržištu. U uvozu prevladavaju kemikalije, vozila, industrijski strojevi, informatička i telekomunikacijska oprema, željezo, nafta, lijekovi, pšenica, kukuruz, soja i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (29%), SAD (12,4%), Kanada (5,2%), Južna Koreja (4,9%), Švicarska (4,8%) i Japan (4,2%). Najviše uvozi iz Kine (23,7%), SAD-a (21,9%), Brazila (5,5%), Čilea (4,4%) i Meksika (4%). Veličina je javnoga duga 35% BDP-a (2020).
Promet
Cestovni i zračni promet glavni su oblici prijevoza, dok željeznički prijevoz (duljina pruga 1953 km, 2012) ima manje značenje (uglavnom prijevoz ruda). Sav cestovni sustav (140 672 km, asfaltirano 12,5%) usmjeren je na 3000 km dugu Panameričku cestu, koja prolazi kroz peruanski teritorij od Ekvadora do Čilea. Od nje se odvaja cesta od Lime prema unutrašnjosti (za Cerro de Pasco i Huancayo) i iz Arequipe za Puno i Cusco. Važnije su željezničke pruge koje povezuju luku Matarani s Cuscom (s odvojkom za Puno) i Limu, odnosno luku Callao, sa Cerro de Pascom i Huancayom. Peru ima drugu najviše položenu željezničku prugu u svijetu: pruga Callao (Lima)–La Oroya dopire do 4835 m (La Cima). Glavna je međunarodna zračna luka Jorge Chávez (Callao/Lima), koja se po prometu putnika (16,2 milijuna putnika, 2014) ubraja u najveće u Latinskoj Americi; ostale su veće zračne luke Cusco, Arequipa, Iquitos i Pucallpa. Peru ima 19 većih morskih, 4 riječne i 1 jezersku luku. Glavna je peruanska luka Callao (promet 29,2 milijuna tona ili 75% ukupnoga prometa peruanskih luka, 2012), koja je 13 km udaljena od Lime, a ostale su veće luke Matarani (3,0 milijuna tona, 2012), Salaverry, Paita i San Martín. Riječni je promet vrlo bitan za područje istočno od Anda; glavna su pristaništa u porječju Amazone Iquitos (gornja Amazona, promet 0,4 milijuna tona, 2012), Yurimaguas (rijeka Hualaga), Pucallpa (Ucayali) i Puerto Maldonado (sutok Tambopate i Madre de Dios). Preko luke Puno odvija se jezerom Titicaca brodski promet s Bolivijom.
Novac
Novčana je jedinica nuevo sol (S/.; PEN); 1 nuevo sol = 100 sentima (céntimos).
Povijest
Najstariji tragovi naseljenosti na području današnjega Perua, u središnjim Andama, potječu iz XI. st. pr. Kr. (oružje lovaca skupljača), a prvih sjedilačkih kultura približno iz 7000. pr. Kr. Između 3000. i 1800. pr. Kr. cvala je u dolini rijeke Supe uz središnju pacifičku obalu karalska kultura s mnogobrojnim naseljima, među kojima je trgovačko i vjersko središte Caral najstarije gradsko naselje s monumentalnom arhitekturom u Americi (među ostalim, sedam piramida). Između 1000. i 300. pr. Kr. trajala je na području Anda kultura Chavín. Slijedile su kulture Moche uz sjevernu pacifičku obalu i Nazca na jugu, a oko 600. u blizini današnjega Ayacucha javlja se kultura Huari (Wari). U XII. st. započinje uspon Inka, pod čijom je vlašću u XV. st. bilo područje cijeloga današnjeg Perua, južni dio Ekvadora, zapadni dio Bolivije i sjeverni Čile. Vrhunac moći dosegnulo je carstvo Inka za vladavine Huajne Kapaka (Huayna Cápac; 1493–1525), koji je umro uoči španjolskog osvojenja. Izbivši preko Panamske prevlake 1513. na Tihi ocean, skupina pod vodstvom konkistadora Vasca Núñeza de Balboe bili su prvi Europljani koji su ugledali obale Perua. Prvi pokušaji španjolskih osvajača (Francisco Pizarro, Diego de Almagro i Hernando de Luque) da osvoje Peru (1524–26) završili su neuspješno. Sa 183 vojnika F. Pizarro krenuo je 1531. u novi pohod. Inkanski vladar Atahualpa, koji je imao uza se oko 30 000 ljudi nakon pobjede nad polubratom Huaskarom, pristao se potkraj 1532. sastati sa Španjolcima u gradu Cajamarci, no Pizarro ga je na prijevaru zarobio i 1533. smaknuo. Potom je zaposjeo glavni grad Cusco i postavio u njem za vladara Atahualpina polubrata Manka Kapaka (Manco Cápac; 1533–45) pod protektoratom španjolskoga kralja, a sam se povukao u novoosnovanu Limu (1535). Manko Kapak poveo je 1536. ustanak, a u dugotrajnom geriljskom ratu bila je osnovana tzv. novoinkanska država sa sjedištem u Vilcabambi (danas ruševine Espíritu Pampa). Održala se do 1572., kada je bio skršen otpor Indijanaca i pogubljen posljednji vladar Inka Tupak (Túpac) Amaru. U borbi za vlast i zemlju konkistadori F. Pizarro, D. de Almagro i njegov sin međusobno su se poubijali (1538–42). Godine 1544. u Peru je došao prvi španjolski potkralj Blasco Núñez de Vela, koji je pokušao uvesti zakone kojima bi se zaštitilo indijansko stanovništvo; bunu protiv njega dignuo je Gonzalo, brat F. Pizarra. Vela je 1546. bio ubijen, a 1548. i G. Pizarro, ali je provođenje zakona obustavljeno. Domaće je stanovništvo bilo podvrgnuto teškom izrabljivanju, pa je u XVI. st. doživjelo nagli brojčani pad, koji je Španjolska nadoknađivala dovođenjem afričkih robova. Veći su indijanski ustanci izbili 1580., 1742. i 1750., kada su se ustanicima pridružili i robovi podrijetlom iz Afrike. Velik ustanak Indijanaca započeo je 1780. pod vodstvom potomka Inka Joséa Gabriela Condorcanquia, poznatoga kao Túpac Amaru II. Ustanici su neko vrijeme držali znatan dio Perua. Túpac Amaru II. bio je zarobljen i pogubljen, no otpor Indijanaca potrajao je do 1783. U razdoblju borbe za oslobođenje, španjolska kolonija Peru bio je glavna baza kolonijalista u Latinskoj Americi. Godine 1820. argentinski general José de San Martín s nekoliko tisuća vojnika ušao je u Peru, a 1821. zauzeo je Limu i proglasio neovisnost Perua. Već 1822. morao se povući i tek je u prosincu 1824. Bolívarov časnik, general Antonio José de Sucre konačno porazio španjolske snage u bitci kraj Ayacucha, čime je završila španjolska vladavina nad Peruom. Godine 1825. odvojio se tzv. Gornji Peru i proglasio Republikom Bolivijom. Nakon Bolívarova povlačenja, potkraj 1826., počela su u Peruu unutarnja trvenja; na vlasti su se izmjenjivali pojedini generali. Godine 1865–66. u ratu sa Španjolskom, koja je htjela obnoviti vlast nad bivšom kolonijom, na strani Perua sudjelovali su Čile, Ekvador i Bolivija. Mir sa Španjolskom bio je sklopljen 1879. Iste godine Čile je poveo rat protiv Perua i Bolivije (1879–83., rat za salitru). Čileanske postrojbe zauzele su Limu 1881., a napustile ju 1884., kada je Peru potpisao mirovni ugovor kojim je prepustio Čileu salitrom bogatu pokrajinu Tarapacáu, a pokrajine Tacnu i Aricu dao mu u desetogodišnji najam. Budući da Čile nije htio vratiti te dvije pokrajine, nastao je spor koji je riješen 1929. posredovanjem SAD-a. Tada je Tacna vraćena Peruu, a Arica je ostala Čileu. Za I. svjetskog rata i nakon njega počeo je naglo prodirati američki kapital, koji je sve više utjecao na politiku Perua. Godine 1919. došao je državnim udarom na vlast Augusto Leguía, koji je vladao diktatorski; 1924. u Méxicu je Victor Raúl Haya de la Torre osnovao Američki narodni revolucionarni savez (Alianza Popular Revolucionaria Americana, akronim APRA), pokret koji se zalagao za borbu protiv imperijalizma (osobito američkoga), latinskoameričko političko jedinstvo i ekonomske reforme. Peru je teško osjetio svjetsku gospodarsku krizu koja je izbila 1929; sveopće nezadovoljstvo u zemlji omogućilo je vojnoj hunti da 1930. sruši Leguíu s vlasti. Vrativši se iste godine u Peru, Haya de la Torre utemeljio je Peruansku aprističku stranku i kandidirao se na predsjedničkim izborima 1931., ali ga je vođa hunte general Luis Miguel Sánchez Cerro uhitio i dao se sam izabrati za predsjednika. Pošto je Sánchez Cerro bio ubijen (1933), vlast je preuzeo general Óscar Benavides, koji je Komunističku partiju Perua (osnovana 1928) i Peruansku aprističku stranku stavio izvan zakona. Godine 1932. Peru je poveo rat protiv Kolumbije, koji je 1934. završen arbitražom Lige naroda. Spriječivši izbor opozicijskoga kandidata, Benavides je 1936. ponovno postao predsjednik. Godine 1942. Peru je objavio rat silama Osovine.
Politička nestabilnost nastavila se i tijekom 1940-ih. Nakon desničarskoga vojnog režima (1948–50) bila je obnovljena civilna vlast. Godine 1952. zaključen je vojni sporazum sa SAD-om. Državnim udarom 1962. vojska je ponovno preuzela vlast, no pod velikim je narodnim pritiskom pristala na predsjedničke izbore (1963), na kojima je pobijedio Fernando Belaúnde Terry. Godine 1964. veleposjednički i vojni krugovi onemogućili su donošenje zakona o agrarnoj reformi kojim bi pravo na zemlju dobilo oko tri milijuna seljaka. Državnim udarom u listopadu 1968. vlast je preuzeo general Juan Velasco Alvarado, koji je uspostavio revolucionarni ljevičarski i populistički režim, proveo nacionalizaciju industrije i naftnih izvora te započeo agrarnu reformu (uspostavio čvršće odnose sa Sovjetskim Savezom i Kubom). Njegova politika nije rezultirala gospodarskom obnovom, pa je u kolovozu 1975. bio uklonjen s vlasti. Vojni režim održao se do 1980., kada je bila obnovljena civilna vlast, a na predsjedničkim izborima ponovno je pobijedio F. Belaúnde Terry. Između 1990. i 2000. u tri mandata predsjednik je bio Alberto Fujimori (zbog kršenja ljudskih prava i korupcije osuđen je 2007. na šest godina zatvora, a 2009. na 25 godina). Uz česte afere u vladajućim krugovima, tijekom 1980-ih i 1990-ih političku su nestabilnost izazivali pogranični sukobi s Ekvadorom (1981. i 1995; spor je riješen 1998) i djelovanje ljevičarske gerilje (pokreti Sendero Luminoso, Túpac Amaru i dr.). U sukobima režimskih snaga i geriljaca masovno je stradavalo seosko stanovništvo (broj poginulih 1980–2000. procjenjuje se na 70 000). Politička nestabilnost nastavljena je i početkom 2000-ih. Godine 2001–06. predsjednik je bio Alejandro Toledo (prvi predsjednik indijanskoga podrijetla). Na predsjedničkim izborima u travnju 2011. pobijedio je bivši časnik Ollanta Humala (2000. predvodio je neuspješnu pobunu protiv A. Fujimorija; 2005. osnovao je Peruansku nacionalističku stranku, koja zagovara socijalne promjene). Od srpnja 2016. predsjednik je Pedro Pablo Kuczynski (2014. osnovao je stranku desnoga centra Peruanci za promjene; bio je premijer 2005–06). Nakon njegove ostavke u ožujku 2018 (optužen je za korupciju), potpredsjednik Martín Vizcarra preuzeo je položaj predsjednika republike. Otpor njegovoj politici u parlamentu, te suprotstavljanja oko ustavne reforme, borbe protiv korupcije, raspuštanja parlamenta i dr., izazvali su političku nestabilnost (2018–20), pa je naposljetku Vizcarra opozvan 9. XI. 2020. pod optužbom za korupciju. Njegovi su sljedbenici opoziv proglasili državnim udarom te masovno prosvjedovali u više gradova (spriječen je i pokušaj stvaranja desničarske vlade, što je podupirao i dio vojske). U studenom 2020. parlament je za privremenoga predsjednika izabrao Francisca Sagastija, a na izborima u travnju 2021. pobijedio je Pedro Castillo, vođa socijalističke stranke Slobodni Peru (od 28. VII. 2021. predsjednik je republike). Castillovu vladavinu obilježili su politička nestabilnost (promijenio je pet premijera i više od 70 ministara), podjele u vodstvu njegove stranke (napušta je u lipnju 2022), sukobi s parlamentarnom oporbom (dva pokušaja njegova opoziva nisu uspjela) te povremeni socijalni nemiri. Vlast je nastojao ojačati raspuštanjem parlamenta 7. XII. 2022. i stvaranjem privremene vlade, no nisu ga poduprli pripadnici vojnih i sigurnosnih krugova pa je isti dan, pošto ga je parlament opozvao, pritvoren pod optužbom za pobunu i korupciju. Državno vodstvo preuzela je potpredsjednica (od lipnja 2021) Dina Boluarte (s Castillom se razišla ubrzo nakon stupanja na dužnost potpredsjednice, a istodobno ministrice razvoja i socijalne uključivosti; ministarski položaj napustila je u studenome 2022). Slijedili su masovni prosvjedi Castillovih pristaša u nekoliko gradova (djelomično prerastaju u nasilje, blokadu prometnica i dr.), a suzbijaju ih vojne i policijske snage; tijekom prosinca 2022. i siječnja 2023. ubijeno je oko pedeset prosvjednika (privremeno je uvedeno izvanredno stanje).
Politički sustav
Prema Ustavu od 31. XII. 1993. Peru je unitarna država s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i nositelj izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Kongres (Congreso de la República del Perú), koji se sastoji od 120 zastupnika. Predsjednika republike kao i članove Kongresa biraju građani izravno, na općim izborima svakih 5 godina. Biračko pravo opće je, jednako i obvezno, imaju ga svi državljani s navršenih 18 do 70 godina života. Pripadnicima vojske i policije za vrijeme djelatne službe biračko je pravo uskraćeno. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud, članove kojega imenuje Nacionalno vijeće sudaca. Administrativno je država podijeljena na 24 departmana (okruga) i jednu provinciju (Callao). Državni blagdan: Dan neovisnosti, 28. srpnja (1821).
Političke stranke
Američki narodni revolucionarni savez – Peruanska apristička stranka (Alianza Popular Revolucionaria Americana – Partido Aprista Peruano – akronim APRA), osnovana 1924., stranka je lijevoga centra. Nekadašnji vođa stranke Alan García bio je predsjednik republike 1985–90. i 2006–11. Slabije izborne rezultate APRA ostvaruje 2011. i 2016., a nakon izbora 2020. ostaje bez parlamentarnih zastupnika. Članica je Socijalističke internacionale. Narodna akcija (Acción Popular – akronim AP), osnovana 1956., stranka je centra. Njen osnivač Fernando Belaúnde Terry bio je predsjednik republike 1963–68. i 1980–85. Nakon izbora 2021. treća je po broju zastupnika (iza PL-a i FP-a). Savez za progres (Alianza para el Progreso – akronim APP), osnovan 2001., stranka je desnoga centra. Parlamentarna je stranka od izbora 2011; četvrta po broju zastupnika nakon izbora 2021. Narodna snaga (Fuerza Popular – akronim FP), osnovana 2010., konzervativna je stranka. Predvodi je Keiko Fujimori (kći Alberta Fujimorija, predsjednika 1990–2000., potom osuđenoga na višegodišnji zatvor). Tijekom 2016–20. stranka je imala apsolutnu parlamentarnu većinu. Nakon izbora 2021. druga je po broju zastupnika (iza PL-a). Široki front za pravdu, život i slobodu (El Frente Amplio por Justicia, Vida y Libertad – akronim FA), osnovan 2013., obuhvaća ljevičarske stranke. Nakon izbora 2016. bio je drugi po broju zastupnika (iza FP-a), 2017. oslabljen je podjelama (dio zastupnika osniva stranku Novi Peru), a 2021. ne prelazi izborni prag. Peruanci za promjene (Peruanos Por el Kambio – akronim PPK) stranka je desnoga centra osnovana 2014. U parlamentu je nakon izbora 2016 (treće mjesto po broju zastupnika); osnivač i vođa stranke Pedro Pablo Kuczynski bio je predsjednik republike 2016–18. Stranka je raspuštena 2019. Slobodni Peru (Perú Libre – akronim PL; službeni naziv Partido Político Nacional Perú Libre), osnovana 2016., socijalistička je stranka (proizašla iz pokreta osnovanoga 2008). Na izborima 2021. osvaja relativnu zastupničku većinu, a stranački vođa Pedro Castillo izabran je za predsjednika republike. Narodna obnova (Renovación Popular – akronim RP), osnovana 2020., stranka je desnoga centra. U parlamentu je nakon izbora 2021 (peta po broju zastupnika).
Hrvatsko iseljeništvo
Hrvati su se u Peru počeli useljivati u drugoj polovici XIX. st. Najpoznatije su hrvatske naseobine u gradovima Callao, Lima, Cerro de Pasco i Huaraz. U luci Callao bilo je utemeljeno 1871. Društvo slavjansko od dobročinstva, prvo poznato hrvatsko društvo u Južnoj Americi, a u Limi je 1872. bio rođen prvi Hrvat na tom kontinentu kojemu znamo ime i prezime, Antun Ciurliza. Najviše hrvatskih doseljenika bilo je iz dubrovačkoga kraja. U početku su uglavnom radili kao rudari, no bilo je i vlasnika manjih rudnika kojima su davali hrvatska imena poput Zagreba, Velebita, Dubrovnika, Zrinskoga. Nakon II. svjetskog rata u Peru se uselilo oko 400 hrvatskih političkih izbjeglica, uglavnom u Santa Claru. Među naraštajima rođenima u Peruu ima više zaslužnih osoba poput Ivana Bjelovučića (Juan Bielovucic), pionira peruanskoga zrakoplovstva (1889–1949) te znanstvenika i istraživača Germána Stiglicha (1877–1928). Procjenjuje se da u Peruu živi nekoliko tisuća Hrvata rođenih u domovini, dok ih zajedno s potomcima ima nekoliko stotina tisuća. Nastanjeni su pretežito u Limi, a njihove su osnovne značajke visok stupanj asimiliranosti i etabliranost u srednjem društvenom sloju.
Književnost
Peruanska književnost na španjolskome jeziku započela je svjedočanstvima španjolskih istraživača, kolonizatora, misionara i dr. P. de Cieza de León (oko 1520–54) autor je glasovite »Peruanske kronike«, napisane u četiri dijela od kojih je prvi bio objavljen 1553., drugi i treći u potonjim stoljećima, a četvrti je izgubljen. Neki od znamenitih peruanskih kroničara bili su mješanci i Indijanci: Pedro Gutiérrez de Santa Clara (oko 1521–1603) autor je »Povijesti građanskih ratova u Peruu 1544–48« (»Historia de las guerras civiles del Perú 1544–1548«), a Felipe Huamán Poma de Ayala (u. oko 1615) autor je »Prve nove kronike i uređene vlasti« (»El primer nueva corónica y buen gobierno«, oko 1612), u kojoj je opisao civilizaciju Inka te patnju Indijanaca pod kolonijalnom vlašću. Najpoznatiji je među njima Garcilaso de la Vega (1539–1616), zvan El Inca, sin španjolskoga konkistadora i inkanske kraljevne, koji je u »Kraljevskim komentarima« (1609., 1617) prikazao društveni ustroj, kulturu, vjeru i život Inka te događaje od španjolskoga osvojenja do kraja XVI. st. Najstarija je epska pjesma o osvojenju Perua anonimna (zabilježena oko 1548). Lima je bila jedno od najjačih središta kolonijalnoga baroka. U XVII. st. ondje je djelovala pjesnička akademija (Academia antárctica), o kojoj nema točnijih podataka, te krug epskih pjesnika od kojih su najpoznatiji: dominikanac Diego de Hojeda (1571–1615), autor »Kristijade« (»La Cristiada«, 1611), Pedro de Oña (oko 1570 – oko 1620), autor »Pripitomljenog Araukanca« (»Arauco domado«, 1596), »Potresa u Limi ljeta 1609« (»El temblor de Lima, año de 1609«) i dr. Sredinom XVII. st. limski književnici uključili su se u španjolske i portugalske rasprave o gongorizmu (npr. apologiju u slavu Góngorinu napisao je Juan de Espinosa Medrano (1630–88), zvan Pjegavac – El Lunarejo). Znamenit književnik peruanskoga baroka bio je Juan del Valle y Caviedes (1652–92), autor satire o kolonijalnom svijetu »Zub Parnasa« (»Diente del Parnaso«, 1689). Caviedes je pisao i stihove religijskog i ljubavnog sadržaja te znatno utjecao na autore XVIII. st. P. de Peralta y Barnuevo (1663–1743) autor je istaknutoga djela »Osnivanje Lime, ili o osvajanju Perua« (1732), s podrobnim opisima osvajanja, indijanskih pobuna, ratova među osvajačima itd. Od sredine XVIII. st. u književnosti je zavladao nov duh, ponajprije vidljiv u pjesništvu: Francisco del Castillo Andraca y Tamayo (1716–70) šaljivo-podrugljivim stihovima predstavio je onodobnu Limu, a Esteban de Terralla y Landa (oko 1750–1800) u djelu »Lima izvana i iznutra« (»Lima por dentro y por fuera«, 1772) opisao je njezine mane. Istaknuti prozni autor bio je Pablo de Olavide (1725–1803); njegov roman »Pobjeda Evanđelja« (»Evangelio en triunfo«, 1797) doživio je mnoga izdanja i prijevode. Španjolac A. Carrió de la Vandera (oko 1715–78), pod pseudonimom Concolorcorvo napisao je putopis »Vodič lutajućim slijepcima« (1775. ili 1776) u kojem, hineći putovanje iz Buenos Airesa u Limu, iz perspektive Indijanca (lazarillo: dječak koji vodi slijepca) ironično kritizira stanje u španjolskom potkraljevstvu. U XIX. st. vodeći su književni žanrovi bili roman i pripovijetka. R. Palma (1833–1919) autor je priča iz kolonijalne prošlosti (»Peruanske predaje«, 10 sv., 1872–1910). Romani Mercedes Cabello de Carbonera (1845–1909), osobito »Žrtva i nadoknada« (»Sacrificio y recompensa«, 1888) i »Blanca Sol« (1889), realistički i s natruhama naturalizma opisuju gradsku sredinu. C. Matto de Turner (1854–1909), prvakinja tzv. indigenizma, književne rekonstrukcije života obespravljenih Indijanca, proslavila se romanom »Ptice bez gnijezda« (1889). U pjesništvu ponešto zakašnjela romantičkog izraza zapaženi su Carlos Augusto Salaverry (1831–90), Luis Benjamín Cisneros (1837–1904) i dr. Modernisti su M. González Prada (1848–1918), J. Santos Chocano (1875–1943) i dr. Osobito se istaknuo pjesnik C. Vallejo (1892–1938), najprije modernističkom zbirkom »Crni glasnici« (1918), potom nadrealističkom »Trilce« (1922), te kao autor slobodnoga stiha u zbirci »Španjolska, otkloni od mene ovaj kalež« (1938) i dr. Značajni su i pjesnici César Moro (1903–56), Carlos Oquendo de Amat (1905–36), Martín Adán (1907–85) i dr. Velika je skupina i društveno angažiranih pjesnika: Rodolfo Hinostroza (1941–2016), Antonio Cisneros (r. 1942) i dr. U prvoj polovici XX. st. postojali su krugovi pripovjedača regionalista, potom pisci o životu i kulturi miješanih slojeva (criollistas), te pisci o životu indijanskih zajednica (indigenistas). Među potonjima istaknuti su pisci C. Alegría (1909–67) romanima »Zlatna zmija« (1935), »Gladni psi« (1938) i dr., J. M. Arguedas (1911–69) romanom »Duboke rijeke« (1958), C. Zavaleta (1928–2011) i dr. U neobično raznovrsnoj i plodnoj prozi druge polovice XX. st. pretezalo je zanimanje za urbane sredine, osobito za njihove rubne skupine. Tu tradiciju započeli su José Ferrando (1901–47) romanom »Panorama pred zoru« (»Panorama hacia el alba«, 1942) i José Díez-Canseco (1904–49) romanom »Vojvoda« (»Duque«, 1934) i dr. Od mnogih zapaženih pisaca neki su doživjeli i svjetsku slavu: S. Salazar Bondy (1924–64) esejističkom prozom »Grozote Lime« (1964) o limskome polusvijetu, Alfredo Bryce Echenique (r. 1939) romanom »Svijet po Juliusovoj mjeri« (»Un mundo para Julius«, 1970) o životu limske oligarhije i dr. Najpoznatiji je među njima M. Vargas Llosa (r. 1936), koji se proslavio nizom romana (»Grad i psi«, 1963; »Zelena kuća«, 1966; i dr.), zbirkama pripovijedaka, kazališnim djelima, esejima, memoarima i dr.
Likovne umjetnosti
Drevna umjetnost Perua plod je visokorazvijenih indijanskih kultura, od kojih se ističu Chavín de Huántar i Paracas (I. tisućljeće pr. Kr.), Nazca i Moche (približno do 200), Chimú (XI. ili XIII. do XV. st.) te kultura države Inka, o čijem graditeljstvu svjedoče ostatci gradova, kulturna središta, tvrđava, nekropola; za planinske krajeve karakteristične su masivne kamene građevine (→ machu picchu), a za primorje građevine od sušene opeke. Sačuvani su mnogobrojni predmeti umetničkoga obrta: jednobojne i živo obojene keramičke posude i figure, zlatarski proizvodi, tkanine, izrađevine od perja. Arhitektura kolonijalnoga razdoblja slijedila je španjolske uzore, isprva u kasnogotičkome (katedrale u Cuscu i Limi, započete u XVI. st.) i plateresknome stilu, a od polovice XVII. do XVIII. st. cvao je barok, koji je u andskom području imao osebujnu plastičnu dekoraciju (europska s domorodačkim motivima). Nakon razdoblja klasicizma, u XIX. st. pojavili su se pokušaji obnove tradicionalnih domaćih oblika i primjena suvremenih arhitektonskih stilova i materijala, u čem se 1920-ih osobito istaknuo arhitekt Emilio Harth-Terré (1899–1983). Od 1950-ih potpuno se afirmirala moderna arhitektura, koju su zastupali Luis Miró Quesada Garland, Santiago Agurto Calvo, F. Belaúnde Terry i dr. – Uz slikarstvo i kiparstvo u duhu europskoga manirizma i baroka razvijalo se u XVII–XVIII. st. slikarstvo vedrih boja škole u Cuscu (Diego Cusi Guzmán, Angelino Medoro, Luis de Riano i dr.), a kiparstvo andskih središta bilo je pod jakim utjecajem indijanskih majstora (Juan Tomás Tuyru Túpac Inca i dr.). Od polovice XIX. st. u slikarstvu se ustalio akademizam (Ignacio Merino, Francisco Laso, Daniel Hernández i dr.). U 1920-ima javili su se indigenisti, zagovornici nacionalnog umjetničkoga izraza; ističu se slikari José Sabogal, Jorge Vinatea Reinoso i Elena Izcue, te kiparica Carmen Saco. Posebno mjesto u peruanskoj umjetnosti XX. st. ima samouki slikar, Indijanac Mario Urteaga Alvarado (naglašenim socijalno-kritičkim pristupom slikao pretežno prizore iz seoskoga života domorodaca). Nakon 1945. šire se nove likovne tenžnje (kubizam, ekspresionizam, apstrakcija), koje zastupaju u prvom redu slikari Ricardo Grau, Juan Manuel Ugarte Eléspuru, Fernando de Szyszlo, Macedonio de la Torre i kipar Joaquín Roca Rey Početkom 1970-ih osnovana je realistička škola; skupina slikara, kipara i keramičara (Gamaniel Palomino, Jorge Segura i Aquiles Ralli) okupljena oko Nacionalne umjetničke akademije radila je uglavnom krajolike s Anda i tradicijsku figuralnu plastiku. Tada je djelovala i skupina umjetnika (Carlos Revilla, Gerardo Chávez, José Tola, Eduardo Tokeshi) koja se priklonila nadrealizmu i hiperrealizmu, a primjenjivala je elemente domorodačke umjetnosti, osobito ikonografiju i žive boje.
Glazba
Tijekom kolonijalnog razdoblja (od 1530-ih do XVIII. st.) Peru je kao administrativno središte španjolske Južne Amerike imao vrlo intenzivan glazbeni život, osobito u gradovima Limi i Cuscu. Najistaknutiji glazbenici djelovali su kao pjevači, instrumentalisti ili kapelnici u tamošnjim katedralama, gdje se njegovala kasnorenesansna polifonija i barokna glazba (npr. Gutierre Fernández Hidalgo u XVI. st.; Tomás Torrejón y Velasco, skladatelj prve južnoameričke opere »Crvenilo ruže« – »La púrpura de la rosa«, 1701; José de Orejón y Aparicio, i dr.). Nakon osamostaljenja, glazbenim životom u Peruu tijekom XIX. st. prevladavale su opera i salonska glazba (José Bernardo Alcedo, Carlo Enrico Pasta s operom »Atahualpa«, 1875., i dr.). Potkraj stoljeća skladatelji umjetničke glazbe sve su se češće nadahnjivali peruanskom tradicijskom glazbom, osobito Indijanaca Kečua (npr. José María Valle Riestra, Luis Duncker Lavalle, Theodoro Valcárcel i dr.), a odmak od nacionalnoga smjera pronašli su nakon 1920-ih uglavnom u skladateljskim tehnikama Druge bečke škole (npr. Enrique Iturriaga, Celso Garrido-Lecca, Francisco Pulgar Vidal, Enrique Pinilla, Alejandro Núñez Allauca). U idućem naraštaju avangardnih peruanskih skladatelja istaknuli su se José Malsio (1925–2007), César Bolaños (1931–2012), Leopoldo La Rosa (1931–2012), Edgar Valcárcel (1932–2010) i Olga Pozzi Escot (r. 1933), a među suvremenim skladateljima Walter Casas Napán (r. 1938), Pedro Seiji Asato (r. 1940), Teófilo Álvarez (r. 1944), Douglas Tarnawiecki (r. 1948), Luis David Aguilar (r. 1950) i José Carlos Campos (r. 1957). – Podatci o peruanskoj glazbi prije dolaska Španjolaca mogu se naći u arheološkim i ikonografskim izvorima, a dijelom ih je moguće iščitati i iz crkvenih dokumenata i kronika XVI. i XVII. st. Starosjedilačke zajednice na području peruanskoga gorja u pretkolonijalno su doba rabile različite tipove puhaćih glazbala (pinkullu, keramičke svirale, okarine, siku, trublje), bubnjeve i idiofonska glazbala (čegrtaljke). Raznolikost tradicijskih i popularnih glazbi Perua odraz je raznolikosti društvenih i etničkih skupina te stilskih značajki pojedinih peruanskih regija. Dva najistaknutija stilska kompleksa čine glazbe starosjedilačkih (kulture Kečua i Aimará) i mestičkih (žanrovi huayno, marinera, yaraví) zajednica iz planinskih područja, a postoje i glazbe kreolskih (criollo), afroperuanskih i starosjedilačkih zajednica s područja amazonskih prašuma. Novi popularnoglazbeni žanr chica ili cumbia Andina nastao je početkom 1960-ih u Limi, a postao je popularan u gotovo svim regijama i među pripadnicima gotovo svih zajednica Perua.
