Penrose [pe'nrəuz], Roger, engleski matematičar, fizičar i filozof znanosti (Colchester, 8. VIII. 1931). Diplomirao (1955) na Sveučilišnom koledžu u Londonu, doktorirao (1957) na Sveučilištu u Cambridgeu.
Radio na Sveučilištu u Cambridgeu (1957–59), sveučilištima Princeton i Syracuse u SAD-u (1959–61), na Kingʼs Collegeu (1961–63) i Birkbeck Collegeu (1964–61) Sveučilišta u Londonu te na Sveučilištu Oxford (1973–98). Član je Royal Society (od 1972), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1998) i Europske akademije (Academia Europaea; od 2019). Za otkriće da opća teorija relativnosti pouzdano predviđa postojanje crnih rupa dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2020 (iste su godine nagrađeni i Andrea Ghez i Reinhard Genzel).
Bavi se matematičkom fizikom, općom teorijom relativnosti i kvantnom teorijom. Proučavajući gravitacijski kolaps i prostorno-vremenski singularitet pokazao je (1965) da masivna zvijezda koja je potrošila nuklearno gorivo implodira i da ništa ne može spriječiti gravitacijsko polje u stvaranju singulariteta, tj. pokazao je kako bi opća teorija relativnosti Alberta Einsteina trebala rezultirati crnim rupama. Također je u suradnji sa Stephenom Hawkingom (1970) primijenio gravitacijski kolaps na kozmologiju i opisao singularitet velikoga praska (Penrose-Hawkingov teorem singulariteta). Teorijom tvistora pokušao je povezati opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (1967), a Penroseovi dijagrami su spinske mreže kojima se predočavaju prostorno-vremenske petlje u teoriji kvantne gravitacije (1971).
Penroseovo popločenje (1974) čine pločice u obliku dva geometrijska lika (deltoid i strelica ili dva romba) kojima se ravnina može obložiti aperiodično, tj. bez uzorka koji se pri oblaganju pravilno ponavlja. Takvi obrasci uočeni su u rasporedu atoma u kvazikristalima.
Konformna ciklička kozmologija Penroseova je kozmološka teorija u kojoj se veliki prasak opisuje kao ponavljajući događaj. Nije u skladu s teorijom struna i teorijom inflacije.
Napisao je udžbenike: Tehnike diferencijalne topologije u teoriji relativnosti (Techniques of Differential Topology in Relativity, 1972), Spinori i prostor-vrijeme: račun s dva spinora i relativistička polja (Spinors and Space-Time: Two-Spinor Calculus and Relativistic Fields, koautor Wolfgang Rindler, 1987) i Spinori i prostor-vrijeme: metode spinora i tvistora u prostorno-vremenskoj geometriji (Spinors and Space-Time: Spinor and Twistor Methods in Space-Time Geometry, koautor W. Rindler, 1988). Bavio se popularizacijom znanosti i problemima svijesti i umjetne inteligencije: Carev novi um: razmišljanja o računalima, razumu i zakonima fizike (The Emperorʼs New Mind: Concerning Computers, Minds, and The Laws of Physics, 1989), Sjene uma: potraga za nestalom znanošću o svijesti (Shadows of the Mind: A Search for the Missing Science of Consciousness, 1994), O prirodi prostora i vremena (The Nature of Space and Time, koautor Stephen Hawking, 1996), Veliko, malo i ljudski um (The Large, the Small, and the Human Mind, 1997), Put u stvarnost: cjelovit vodič u zakone svemira (The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, 2004), Ciklusi vremena: jedno novo, iznimno gledište o svemiru (Cycles of Time: An Extraordinary New View of the Universe, 2010), Moda, vjera i fantazija u novoj fizici svemira (Fashion, Faith, and Fantasy in the New Physics of the Universe, 2016).
