Peking (pinyin Beijing [beiiŋ]), glavni grad Kine; 18 960 744 st. (2020; 10 429 722 st., 2000). S okolnim područjem administrativno ima status pokrajine (ukupno 16 411 km², 21 893 095 st., 2020), koja je uglavnom okružena pokrajinom Hebei (na jugoistoku graniči s Tianjinom). Broj stanovnika Pekinga iznosio je 1920. oko 1 000 000, do 1949. porastao je na 2 360 000, a deset godina poslije stanovništvo se udvostručilo; Peking po broju stanovnika zauzima drugo mjesto u Kini (iza Shanghaija). U kvadratičnome planu grada očuvao se tvrđavni oblik, koji odražava njegovu nekadašnju osnovnu ulogu, tj. zaštitu i izolaciju carske rezidencije. Stari dio, opkoljen zidinama, obuhvaća Unutarnji ili Tatarski grad s Carskim gradom, Vanjski ili Kineski grad (najvažnija građevina Nebeski hram), koji su i sami bili opasani zidinama, te četvrt veleposlanstava. Unutar Carskoga grada nalazi se Zabranjeni grad s carskom palačom (površina 720 000 m²; oko 9000 soba; danas muzej; na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1987) dinastija Ming i Qing, obzidan vlastitim zidom pa čini grad unutar grada, a zapadno od njega je park Behai, s jezerom Hou na kojem se nalazi otočić s Bijelom pagodom (XVII. st.). Južno od Zabranjenoga grada nalazi se veliki trg Tiananmen (Trg nebeskog mira; 880 m × 500 m) sa zgradom Državnoga narodnoga kongresa (Velika dvorana naroda), Mao Zedongovim mauzolejom, nacionalnim muzejom i dr. Na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine nalaze se još Nebeski hram (XV. st.; obnovljen sredinom XVIII. st.), okružen parkom (2,73 km²), i ljetna carska palača (Yiheyuan), s prostranim parkom, pagodama i paviljonima, te obližnji Kineski zid i grobnice vladara iz dinastije Ming. Peking predstavlja urbanističku koncepciju kineske tradicije i jedinstvenu arhitektonsku cjelinu. Rekonstrukcije provedene nakon 1949. djelomično su usklađene s tradicionalnim oblicima kineske arhitekture. Stari dio grada (zidine su većim dijelom srušene u XX. st.) s ortogonalnom mrežom ulica, koji se prostirao unutar prvog i drugoga prstena glavnih prometnica, širio se i dalje planski, pa je izgrađeno još pet ortogonalno koncentričnih pojasa prometnica (šesti pojas izgrađen je 2005. na udaljenosti oko 20 km od središta grada; sedmi pojas, dovršen 2018., prolazi uglavnom pokrajinom Hebei – od ukupne duljine 1000 km na području Pekinga nalazi se samo 38 km prometnice). Među vodećim je svjetskim znanstvenim i tehnološkim središtima, te je važno prosvjetno i kulturno središte Kine: ima Akademiju znanosti, Akademiju strojarstva, Akademiju društvenih znanosti, stotinjak sveučilišta i visokih škola (među najpoznatijim su sveučilištima Pekinško/Beida, osnovano 1898., i Tsinghua/Qinghua, osnovano 1911), znanstvene institute, muzeje (Nacionalni muzej, osnovan 2003. spajanjem muzeja revolucije i povijesnoga muzeja, drevne arhitekture, prirodoslovni, geološki i drugi muzeji, nacionalna umjetnička galerija), knjižnice, kazališta, operu (→ pekinška opera) i dr. Do 1949. poznat uglavnom po industrijskoj proizvodnji porculana, umjetničkoj obradbi žada i slonove kosti, naglo je prerastao u središte mnogobrojnih i raznovrsnih industrija: metalurgije (na osnovi ležišta željezne rude i ugljena u okolici; od 2005. metalurški se pogoni, radi smanjenja zagađenosti zraka, preseljavaju u pokrajinu Hebei) i metalne industrije, strojogradnje, proizvodnje kamiona, lokomotiva i vagona, tekstilne i petrokemijske industrije (1970-ih je naftovodom povezan s ležištima nafte Daqing). U novije su se doba osobito razvile proizvodnja automobila i opreme (21% industrijske proizvodnje Pekinga) i elektronička industrija s visokom tehnologijom (četvrt Zhongguancun), te farmaceutska (Yizhuang) i kemijska industrija. Izgradnjom akumulacijskih jezera i brana riješeno je pitanje opskrbe elektroenergijom pekinške industrije (hidroelektrane i termoelektrane) i kanalske mreže za natapanje poljoprivrednih površina. Peking se ubraja u najveća financijska središta svijeta te najposjećenija kineska turistička odredišta (oko 18 milijuna turista godišnje). Osobito je važno prometno čvorište istočnoga dijela zemlje. Nalazi se na sjevernome kraju Velikoga kanala, koji je imao veliku prometnu važnost do razvoja suvremenoga prometa, kada se zračnom, cestovnom i željezničkom mrežom povezao i s najudaljenijim kineskim krajevima i susjednim zemljama (preko Ulan Batora spojen je na Transsibirsku željezničku prugu). Ima više zračnih luka od kojih se glavna međunarodna zračna luka ubraja u najprometnije u Kini i svijetu (100,0 milijuna putnika 2019; 32,6 milijuna putnika 2021); nova međunarodna luka (Beijing Daxing) otvorena je 2019. južno od grada (25 milijuna putnika, 2021).
Područje današnjega grada bilo je naseljeno već u prapovijesti. Oko 1045. pr. Kr. ondje se nalazio grad Ji ili Jicheng, prijestolnica država Ji i Yan, vazala carske dinastije Zhou. Za dinastije Tang (618–907) grad je, pod imenom Youzhou (Yu-chow), bio granična vojna postaja. Početkom X. st. osvojili su ga mongolski Kitani te je 938–1122. bio južna prijestolnica njihove države (pod dinastijom Liao), nazvan Nanjing (Nanching). Tunguski Džurdži osvojili su ga 1122. te je, pod imenom Zhongdu (Chungtu), 1153–1214. bio prijestolnica njihove države pod dinastijom Jin, znatno se proširivši (s gotovo milijun stanovnika potkraj XII. st.). Džingis-kan je zauzeo i razorio grad 1215., a za vladavine Kublaj-kana, utemeljitelja dinastije Yuan (Yüan; 1271–1368), obnovljen je kao glavni grad golema Mongolskoga Carstva pod nazivom Dadu (velika prijestolnica) ili Khanbalik (grad velikoga kana). Njegov veličanstven izgled u to doba opisao je Marko Polo. Pošto je 1368. na vlast u Kini došla dinastija Ming, carska je palača srušena, a grad, nazvan Beiping (Pei-p’ing: sjeverni mir), izgubio je status prijestolnice koji mu je vraćen 1421., nakon što je prethodno 1403. bio proglašen alternativnim glavnim gradom dobivši ime Beijing (Peking: sjeverna prijestolnica). U tom su razdoblju podignuti nova carska palača (Zabranjeni grad) i Nebeski hram te je svoj oblik dobio Trg nebeskog mira. Peking je ostao kineskom prijestolnicom i nakon što su ga 1644. osvojili Mandžurci, pod mandžurskom dinastijom Qing (Ch’ing; 1644–1911). U Drugome opijumskom ratu 1860. britansko-francuske postrojbe zauzele su predgrađa grada, a po završetku rata europske su države dobile pravo uspostaviti stalne diplomatske misije u gradu. Za Boksačkog ustanka 1900. ustanici su zauzeli grad, u koji je u kolovozu iste godine prodro međunarodni ekspedicijski korpus britanskih, njemačkih, ruskih, japanskih, austrijskih, talijanskih i američkih vojnih snaga. Nakon revolucije 1911–12. Peking je postao glavni grad novoproglašene Republike Kine, a ondje je 1919. počeo tzv. Pokret 4. svibnja, koji je nastojao europeizirati i modernizirati državu. Grad je 1928. osvojio Čang Kaj-šek koji je potom glavnim gradom Kine proglasio Nanjing, a Peking je dobio ranije ime Beiping. U srpnju 1937. zauzeli su ga Japanci. Nakon poraza Japana 1945., Peking je ponovno bio u sastavu kuomintanške Kine, a pošto ga je u siječnju 1949. osvojila komunistička Crvena armija, grad, ponovno dobivši sadašnje ime, postaje državno, političko i vojno središte Narodne Republike Kine. Početkom travnja 1989. bio je poprište nasilno ugušenih studentskih prosvjeda (na Tiananmenu).