Peć (albanski Peja [pe'ja] i Pejë), grad na sjeverozapadnome rubu metohijske kotline, na obali Pećke Bistrice, zapadno Kosovo; 48 962 st. (2011). Smješten na izlazu iz Rugovske klisure (klanac), između planinskih masiva Prokletija i Mokre gore, kulturno je i gospodarsko središte Metohije. Sveučilište (osnovano 1960); etnografski muzej, umjetnička galerija. Mnoga su očuvana zdanja iz osmanskoga doba: Bajrakli džamija (XV. st.), Defterdarijeva džamija (XVII. st.), Hamam džamija (XVII. st.); ostatci hamama iz XVII. st., Tahir-begov konak i kamene kuće s kulama (tzv. Metohijske kule). Na zapadnome rubu grada skupina je srednjovjekovnih crkvenih građevina Pećke patrijaršije. Industrijsko središte s kombinatom za obradbu kože i krzna te drvnom i prehrambenom industrijom; pivovara, proizvodnja građevnoga materijala. Sačuvani su stari obrti i kućna radinost (ćilimi). U novije doba razvoj turizma. – U rimsko doba naselje na raskrižju putova. U srednjem vijeku prvi se put spominje oko 1202., a potom 1220. kao selo u župi Hvostno. U XIII. i XIV. st. Peć je bila razvijeno trgovačko mjesto koje je uz posredništvo Dubrovčana i Kotorana sklapalo poslove i s mletačkim trgovcima. Od srednjega vijeka u Peći se nalazilo središte Srpske pravoslavne crkve (→ pećka patrijaršija). Ulogu obrtničkoga i trgovačkoga središta grad je zadržao i u doba osmanske vladavine. Pošto ga je 1690. spalio paša Mahmudbegović, iz Peći je pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Crnojevića krenula velika seoba Srba. Godine 1738. i 1739. stanovništvo grada stradalo je u velikoj epidemiji kuge. Godine 1831. spalio ga je Husein-beg Gradaščević. Potkraj osmanskoga doba grad je, tada sjedište istoimenoga sandžaka u Kosovskome vilajetu, pogodila gospodarska kriza. Godine 1912. ušao je u sastav Crne Gore, a potom u sastav Srbije. Nakon II. svjetskoga rata, u kojem ga je okupirala Albanija, u sastavu je Jugoslavije, 1931–41. kao dio Zetske banovine.
