Peano [pea:'no], Giuseppe, talijanski matematičar i logičar (Spineta, 27. VIII. 1858 – Torino, 20. IV. 1932). Doktorirao na Sveučilištu u Torinu 1880., gdje je predavao od iste godine do kraja života, a bio je nastavnik i na torinskoj Vojnoj akademiji (1886–1901).
U djelu Primjene infinitezimalnoga računa u geometriji (Applicazioni geometriche del calcolo infinitesimale, 1887) izložio je rana razmatranja o matematičkoj logici i prvu definiciju vektorskoga prostora, a u djelu Aritmetička načela: izlaganje novom metodom (Arithmetices principia: nova methodo exposita, 1889) definirao prirodne brojeve, danas Peanovi aksiomi (1891). Otkrio je krivulju koja prolazi svim točkama unutar kvadrata (1890), tj. neprekidnu funkciju sa skupa realnih brojeva kojoj je područje vrijednosti cijela nutrina nekoga kvadrata (Peanova krivulja).
Pokrenuo je i uređivao časopis Rivista di matematica (1891–95), koji se uglavnom bavio temeljima matematike, logikom i razvojem formalnoga logičkoga jezika. Istodobno s časopisom započeo je rad na djelu Matematički formular (Formulario mathematico, u pet stalno dopunjavanih i revidiranih izdanja 1895–1908), koji je trebao biti zbirka svih poznatih matematičkih teorema napisana s pomoću njegove nove notacije matematičke logike. Od 1903. osmišljavao je i razvijao umjetni jezik zasnovan na latinskome jeziku ali bez fleksije Latino sine flexione (kojim je zapisano posljednje izdanje Matematičkog formulara). Bio je član milanske Akademije znanosti (od 1891) i rimske Accademia Nazionale dei Lincei (od 1905). Po njem je nazvan planetoid (9987 Peano).
