Patmos ili Patmo (grčki Πάτμος, Pátmos [pa'tmos]), grčki otok u Dodekanezu; 34 km², 3047 st. (2011). Otok je razveden, krševit, nepristupačnih obala. Uzgoj vinove loze, duhana, pšenice i dr. Turizam. Glavno otočno naselje Patmos (Hora; 541 st., 2011) s manastirom (XI. st.) i špiljom u kojoj je sv. Ivan Evanđelist, prema predaji, napisao Otkrivenje nalaze se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (od 1999). – Prvi tragovi ljudskoga života na Patmosu datiraju od prapovijesti. U II. tisućljeću pr. Kr. otok su kolonizirali Mikenjani, u VIII. st. pr. Kr. Dorani i Jonjani. U VI. st. pr. Kr. osvojili su ga Perzijanci i držali do 479. pr. Kr., kada su ga oslobodile združene grčke postrojbe s matičnoga kopna. Poslije je ponovno bio pod perzijskom vlašću, dok ga nije 334. pr. Kr. osvojio Aleksandar III. Veliki. Nakon njegove smrti Patmos je, redom, bio pod vlašću Seleukida, Ptolemejevića i Rimljana. Za rimske vladavine na otok su bili protjerivani nepoćudni stanovnici rimske države, među kojima je najpoznatiji sv. Ivan Evanđelist. Od kraja IV. st. Patmos je bio u sastavu Istočnorimskoga Carstva, poslije Bizantskoga Carstva. Bizantski car Aleksije I. Komnen osnovao je 1088. utvrđeni samostan sv. Ivana Evanđelista, u blizini kojega se nalazi »špilja objave«, gdje je sv. Ivan, prema predaji, imao viđenja. Nakon Bizanta otok je bio pod vlašću Mletačke Republike (1204–1537), Osmanskoga Carstva (1537–1912), Italije (1912–43) i Njemačke, a nakon njezine kapitulacije sjedinjen je s Grčkom, što je potvrđeno mirovnim ugovorom s Italijom u Parizu 10. II. 1947.
