Pakistan (Pākistān; Islamska Republika Pakistan/Islāmi Ǧumhūriya-e Pākistān), država u južnoj Aziji kojoj je Arapsko more na jugu, Iran (duljina granice 909 km) na zapadu, Afganistan (2430 km) na sjeverozapadu, Kina (523 km) na sjeveroistoku i Indija (2912 km) na istoku i jugoistoku; obuhvaća 796 096 km² (bez zapadnoga dijela Kašmira koji je pod pakistanskom upravom; 85 793 km²).
Prirodna obilježja
Sjeverni i sjeverozapadni dio Pakistana zauzimaju ogranci Visoke Himalaje (Nanga Parbat, 8125 m), Karakoruma (K2, 8611 m; najviši vrh Pakistana) i Hindukuša (Tirich Mir, 7708 m); na zapadu i jugozapadu države, u području Beludžistana, prostire se pustinjska zavala Kharan s plitkim slanim jezerima (hamun), koju s istoka i juga obrubljuju istočni ogranci Iranske visoravni (Sulejmanovo gorje; 3487 m, Kirthar i Makransko gorje). U središnjem je dijelu Pakistana gusto naseljena nizina rijeke Inda (zapadni dio Indo-gangeske nizine), koja prema jugoistoku, u graničnome području s Indijom, prelazi u pješčanu pustinju Thar, a južno od Hyderabada (oko 150 km prije ušća) završava širokom deltom. Planinski lanci na sjeveru i ogranci Iranske visoravni građeni su od stare jezgre pokrivene mezozojskim i tercijarnim sedimentima, a nizina Inda, koja se u sjevernome dijelu naziva Pandžab, a u južnome Sind, građena je od aluvijalnih nanosa. Obala Arapskoga mora (duga 1046 km) niska je i slabo razvedena. Planinsko područje uz granicu s Afganistanom nalazi se u seizmički vrlo nestabilnom prostoru (česti potresi).
Prevladava polupustinjska i pustinjska klima s izraženim kontinentalnim obilježjima, na sjeveru zemlje planinska. Kontinentalnost se očituje u velikim dnevnim i godišnjim temperaturnim kolebanjima i maloj godišnjoj količini oborina. Prosječna je srpanjska temperatura između 26 °C u primorju i 36 °C u nizini Inda; prosječna siječanjska temperatura kreće se između 14 °C u primorju i 20 °C u nizini uz Ind. Visoko u planinskim područjima temperature su znatno niže, u najvišim dijelovima vladaju vječni snijeg i led. Sjever i zapad zemlje imaju suho razdoblje od prosinca do travnja. Godišnja količina oborina smanjuje se od sjevera prema jugu Pakistana; u Pandžabu do 1000 mm, u nizini uz Ind do 500 mm, u primorju 150 do 250 mm, a u Kharanu i pustinji Thar još je manja. Najviše oborina padne ljeti; u Pandžabu i na ograncima Himalaje uvjetuje ih vlažni ljetni monsun, a na ograncima Iranske visoravni ciklon koji dolazi sa zapada.
Po duljini toka i gospodarskom značenju najvažnija rijeka je Ind (duga 3190 km; u Pakistanu 2900 km). Protječe cijelom duljinom Pakistana, širokom deltom (8000 km²) ulijeva se u Arapsko more; glavnim pritokom Panjnadom (u Pandžabu) u Ind utječu rijeke Jhelum, Chenab, Ravi, Beas i Sutlej. Najviši je vodostaj u svibnju, srpnju i kolovozu (česte poplave), a najniži u prosincu i siječnju. Ind opskrbljuje vodom kanalsku mrežu koja natapa velik dio obradivih površina. Najoskudnija je vegetacija jugoistočnoga dijela nizine Inda na prijelazu u pustinju Thar. Polupustinjska vegetacija kserofitnoga grmlja raširena je po ograncima Iranske visoravni i na rubu pustinje Thar. Gorje je na sjevernome rubu Pakistana do 3000 m visine pokriveno bjelogoricom, a u višim dijelovima crnogoricom. Delta Inda obrasla je mangrovama.
Stanovništvo
Prema prvim rezultatima popisa iz 2017. godine (bez pakistanskoga dijela Kašmira; autonomni teritoriji Azad Kashmir i Gilgit-Baltistan) u Pakistanu živi 207 774 520 stanovnika što je porast za čak 75,4 milijuna stanovnika od zadnjega popisa 1998 (132 352 279 st.). Pakistan je pri samom vrhu najmnogoljudnijih država svijeta. Prosječna je gustoća naseljenosti 260,9 st./km² i vrlo je neujednačena: najveća je u nizinskim pokrajinama Pandžabu (Punjab; 445 st./km²) i Sindu (Sindh; 392 st./km²) gdje su milijunski gradovi (Karachi, Lahore, Rawalpindi i dr.), a najmanja u Beludžistanu (37,9 st./km²) i u planinskim područjima na sjeverozapadu zemlje. Etnička je struktura Pakistana vrlo heterogena; najbrojniji su Pandžabi (52,6%), zatim Paštuni (13,2%), Sindi (11,7%), Urdu ili Muhadžiri (7,5%; izbjeglice iz Indije, doselili nakon 1947., govore urdskim jezikom), Beludži (4,3%), izolirane skupine Brahua, Buruša, Balta, Kalaša i dr. (10,7%). Po vjeri su muslimani (96,0%; od čega suniti oko 80,0%), kršćani (1,6%), hinduisti (2,0%) i dr. (0,4%, 2010). Porast stanovništva iznosi 2,1% (2010–15) i nešto je viši od stope prirodnoga priraštaja stanovništva (19,3‰ ili 1,93%, 2015) zbog periodičnoga useljivanja stanovništva (uglavnom izbjeglica) iz susjednog Afganistana. Stopa nataliteta je visoka (26,1‰), a stopa mortaliteta razmjerno niska (6,8‰); smrtnost dojenčadi visokih je 64,6‰ (2015). Stanovništvo je vrlo mlado: u dobi je do 14 godina 31,9% st., od 15 do 64 godine 63,6%, a u dobi od 65 i više godina 4,4% st. (2016). Očekivano trajanje života za muškarce rođene u 2014. iznosi 65,3 godine, a za žene 67,2 godine. Ekonomski je aktivno 65,3 milijuna stanovnika, od čega je nezaposleno 6% (2015). Najveći broj zaposlenih (42,3%) radi u poljoprivredi, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 23,6%, a u uslužnim djelatnostima 34,1% (2015). Od 163 sveučilišta (2015) najstarija su u Lahoreu (osnovano 1882), Faisalabadu (1906), Peshawaru (1950) i Karachiju (1951); pismeno je tek 60% stanovništva starijega od 10 godina (2016). Službeni je urdski jezik, a razgovorni su engleski i jezici pojedinih naroda (pandžapski, paštunski ili afganski, belučki i dr.). Glavni je grad Islamabad (1 014 825 st., 2017), ostali su veliki gradovi (2017): Karachi (14 910 352 st.), Lahore (11 126 285 st.), Faisalabad (3 203 846 st.), Rawalpindi (2 098 231 st.), Gujranwala (2 027 001 st.), Peshawar (1 970 042 st.), Multan (1 871 843 st.), Hyderabad (1 732 693 st.), Quetta (1 001 205 st.), Bahavalpur (719 000 st.), Sialkot (676 000 st.), Sargodha (667 000 st.); u gradovima živi 36,4% st. (2017).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih ostvaren je porast BDP-a sa 73,9 milijarda USD (2000) na 304 milijarde USD (2017). BDP po stanovniku uvećan je s 554 USD (2000) na 1480 USD (2017). Velik demografski pritisak znatno je gospodarsko opterećenje (od 2000. do 2017. broj stanovnika povećao se za 66,4 milijuna). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je sa 64,3% (2001) na 29,5% (2013). Službena je stopa nezaposlenosti 6% (2017), uz veliku podzaposlenost i rastuće korištenje dječjega rada. U sastavu BDP-a 2017. vodeći je udjel uslužnoga sektora (56,3%), a slijede poljoprivreda (24,7%) i industrija (19%). U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju pamuk, pšenica, riža, šećer, voće, povrće, mlijeko, govedina, piletina, riba i čajevi. Iako je jedan od najvećih svjetskih proizvođača pamuka, početkom 2000-ih time ostvaruje manje od 5% BDP-a. U industrijskoj ponudi najznačajnija je proizvodnja tekstila i odjeće, obuće, hrane, lijekova, papira te građevnoga materijala. Prirodna bogatstava čine obradivo tlo te zalihe prirodnoga plina, uz manja ležišta nafte, ugljena, željezne rude, bakra, soli i vapnenca. Gospodarski su važne doznake pakistanskog radništva u inozemstvu (napose iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, u prosječnom iznosu od približno devet milijarda USD na godinu tijekom 2013–16). Vrijednost izvoza 2017. bila je 21,9 milijarda USD, a uvoza 48,5 milijarda USD. U izvozu prevladavaju tekstil, sagovi, odjeća i obuća, proizvodi od kože, riža, rukotvorine i dr. Najveći dio uvoza čine nafta i derivati, automobili, strojevi i industrijska oprema, telekomunikacijski i informatički uređaji, čelik i dr. Izvozi najviše u SAD (17,7%), Veliku Britaniju (7,7%), Kinu (6%) i Njemačku (5,8%). U uvozu prednjače Kina (27,4%) i Ujedinjeni Arapski Emirati (13,7%), te SAD (4,9%). Veličina javnoga duga je 67,2% BDP-a (2017).
Promet
Glavninu prometne infrastrukture Pakistana čini mreža cesta (263 755 km, od toga 69% asfaltiranih, 2014) koja prati tok glavnih rijeka, najgušća je u Pandžabu. Do 2017. u promet je pušteno 1270 km autocesta (od predviđenih 4266 km) između milijunskih gradova na sjeveru (Peshawar, Islamabad, Rawalpindi, Lahore) i luka na Arapskome moru (Karachi i Gwadar). Duljina željezničke mreže iznosi 7791 km (2015); najduža (1687 km) i najznačajnija je pruga Karachi–Peshawar. Glavne su morske luke Karachi (52,5 milijuna tona tereta i 2,1 milijuna TEU, 2016), Qasim (24,7 milijuna tona tereta, 2013), Gwadar i Pasni. Od 11 međunarodnih zračnih luka najprometnije su Karachi (Jinnah; 6,7 milijuna putnika, 2016), Lahore, Rawalpindi, Peshawar i Quetta.
Novac
Novčana je jedinica pakistanska rupija (Rs; PKR), 1 rupija = 100 paisa.
Povijest
Stvaranje države Pakistan rezultat je dugotrajnoga procesa u doba kada je Indija još bila britanska kolonija (→ indija, povijest). Prvaci indijskog pokreta za neovisnost potkraj XIX. st. zasnivali su ideologiju svojega pokreta znatnim dijelom na hinduističkoj religiji te su često poistovjećivali nacionalni indijski preporod s renesansom hinduizma. Time su izgubili podršku indijskoga muslimanskoga pučanstva. Tako je 1906. uz podršku britanske kolonijalne uprave, koja je uočila prednost što joj ga pruža hinduističko-muslimanski vjerski antagonizam, bila osnovana Sveindijska muslimanska liga kao protuteža Indijskomu nacionalnomu kongresu. Vodeću ulogu u Ligi imali su muslimanski feudalni poglavari i krupno građanstvo, izravno povezano s britanskim kapitalom. U doba intenzivnoga jačanja indijskoga nacionalnoga pokreta nakon I. svjetskog rata, britanska kolonijalna uprava, provodeći politiku divide et impera, bila je naklonjena sve većoj aktivnosti Muslimanske lige. Unatoč naporima nacionalnih indijskih prvaka (J. Nehru i dr.) i rezoluciji Kongresne stranke (1938), u kojoj se ističe da će se poštovati prava svih manjina, Muslimanska liga pod vodstvom M. A. Jinnaha zauzimala je sve nepomirljivije stajalište prema Indijskomu nacionalnomu kongresu. U ožujku 1940. Muslimanska liga na Kongresu u Lahoreu zatražila je diobu Indije i stvaranje zasebne teritorijalne jedinice koja bi obuhvaćala četiri sjeverozapadne pokrajine te Bengal i Assam pod zajedničkim imenom Pakistan. Taj je naziv 1933. skovala grupa mladih indijskih muslimana pod vodstvom Chaudhurija Rahmata Alija, i u njem P stoji za Punjab, A za Afganistan (odnosi se na sjeverozapadnu pograničnu pokrajinu), K za Kashmir, S za Sind i TAN za Beludžistan. Odlaskom Britanaca 1947. britanska Indija bila je podijeljena na dva neovisna dominiona u sastavu Commonwealtha – Indiju i Pakistan. Prvi generalni guverner Pakistana bio je M. A. Jinnah (1947–48), a prvu je vladu sastavio Liaquat Ali Khan, koji je poginuo u atentatu 1951. Glavnim je gradom proglašen Karachi (1947), a 1961. je započela izgradnja novoga glavnog grada – Islamabada. Stvaranje Pakistana dovelo je do diobe pokrajina Bengal i Punjab, što je izazvalo seobu više milijuna ljudi i pogibiju njih oko 500 000 (→ indija). U jesen 1947. izbio je između Pakistana i Indije prvi sukob oko Kashmira. Do primirja je došlo 1. I. 1949., uz odluku o rješavanju toga pitanja plebiscitom. Generalni guverner Pakistana postao je 1955. general Iskander Mirza; ustav je bio donesen 1956., a njime je proglašena Islamska Republika Pakistan. Pošto je izabran za privremenoga predsjednika, Mirza je izvršio državni udar (1958), raspustio vladu, ukinuo ustav, no ubrzo potom novi predsjednik postao je general M. Ayub Khan (1958–69). Do tada zabranjena Muslimanska liga postala je vladajućom strankom, a iste je godine zemlja dobila novi ustav. Drugi sukob s Indijom oko Kashmira Pakistan je vodio 1964. Na inzistiranje UN-a došlo je do primirja (23. IX. 1965). Na prvim općim parlamentarnim izborima 1970., u kojima su glasovale i žene, u Istočnom je Pakistanu (Bengalu) pobijedila Awami liga, koja se zauzimala za autonomiju Bengala, a u Zapadnom Pakistanu pobijedila je Pakistanska narodna stranka (PPP), koja je snažno podupirala jedinstvo Pakistana. Pregovori o autonomiji propali su 1971., pa je pod vodstvom M. Rahmana proglašen neovisni Bangladeš. Pakistanska vojska nastojala je ugušiti pobunu, a to je izazvalo građanski sukob i treći rat s Indijom. Nakon pakistanske kapitulacije, na položaj predsjednika, kao prvi građanski političar, došao je Z. A. Bhutto, koji je nastojao demokratizirati zemlju. Zbog primanja Bangladeša u Commonwealth (1972–89), Pakistan je suspendirao svoje članstvo. Na parlamentarnim izborima 1977. pobijedio je PPP, no zbog optužbi za izbornu prijevaru došlo je do državnog udara, a vlast je preuzeo general M. Zia ul-Haq (1978–88). Bio je raspušten parlament te zabranjen rad političkih stranaka; premijer Z. A. Bhutto uhićen je i osuđen na smrt vješanjem (1979). Na parlamentarnim izborima 1988. ponovno je pobijedio PPP pod vodstvom B. Bhutto, koja je vladala 1988–90. i 1993–96. Konzervativna koalicija Islamski demokratski savez pobijedila je na izborima 1990. i 1997. te uvela šerijatsko pravo. God. 1998. Pakistan je provodio nuklearna testiranja kao odgovor na indijske nuklearne pokuse. God. 1999. prevratom je na vlast došao načelnik vojnog stožera general P. Musharraf; 2001. izabran je za predsjednika te je bio na vlasti do 2008. Pakistan je 2001. podupro vojnu intervenciju SAD-a i saveznika protiv talibanskog režima u Afganistanu. Početkom 2000-ih povremene su akcije pakistanske vojske protiv uporišta islamističke gerile u pograničju i dr.
Uoči izbora 2007. ubijena je B. Bhutto; njezin suprug Asif Ali Zardari preuzeo je vodstvo PPP-a, pobijedio na izborima 2008. i postao predsjednik (njegove su ovlasti 2010. svedene na ceremonijalne). Stabilnost narušavaju i bombaški napadi islamističkih skupina (2010. bilo je oko 1200 poginulih, uglavnom civila). Odnose sa SAD-om pogoršavala je suradnja dijelova pakistanskoga vojnog vrha s pojedinim talibanskim skupinama te djelovanje američke vojske u Pakistanu koje nije bilo u dogovoru s pakistanskim vlastima. U geopolitičkom sučeljavanju s Indijom (podjela Kašmira i dr.), Pakistan je održao suradnju s Kinom; kineske investicije u izgradnju pakistanske luke Gwādar u Beludžistanu promatraju se i u kontekstu kineske strateške prisutnosti u Arapskom moru. Nakon parlamentarnih izbora održanih u svibnju 2013. premijer je postao Nawaz Sharif (od 1988. predvodi frakciju Pakistanske muslimanske lige; bio je premijer 1990–93. i 1997–99). Vojska je ostala snažan politički čimbenik i početkom 2000-ih. U srpnju 2017. Sharif je odstupio s položaja zbog korupcijske afere. Početkom kolovoza 2017. novi premijer postao je Shahid Khaqan Abbasi (član vladajuće Pakistanske muslimanske lige, 2013–17. ministar za naftu i prirodne resurse). Na izborima u srpnju 2018. pobijedio je Pakistanski pokret za pravdu (PTI; osnovan 1996), a njegov vođa Imran Khan postaje premijer (širu popularnost stekao je kao igrač kriketa i pokretač niza filantropskih projekata); u rujnu 2018. kandidat PTI-ja Arif Alvi izabran je u parlamentu za predsjednika republike.
Politički sustav
Prema Ustavu od 14. VIII. 1973. i ustavnim amandmanima iz 2004. Pakistan je republika i islamska država. Predsjednika republike bira izborni kolegij (mora biti musliman, stariji od 45 godina), na najviše dva petogodišnja mandata; kolegij čine savezni parlament i pokrajinske skupštine. Predsjednik je nositelj izvršne vlasti, u kojoj sudjeluje Vijeće ministara (vlada), što ga na njegov prijedlog bira Nacionalna skupština. Dvodomni se parlament (Majlis-e Shura) sastoji od Nacionalne skupštine s 342 zastupnika (60 mjesta za žene i 10 za vjerske manjine), koje biraju državljani na općim izborima na mandat od 5 god., i Senata sa 100 senatora, koji se biraju na razini pokrajina za razdoblje od 6 godina. Aktivno biračko pravo imaju svi državljani s navršenom 21 god. života; pasivno biračko pravo kandidati za Nacionalnu skupštinu imaju s navršenih 25, a kandidati za Senat s navršenih 30 god. života. Nositelji su sudbene vlasti Vrhovni sud i Savezni islamski (šerijatski) sud. Administrativno je država podijeljena na četiri pokrajine, teritorij glavnoga grada i plemenska područja pod upravom savezne vlade; poseban status ima zapadni dio Kashmira, koji je od 1947. pod upravom Pakistana. Nacionalni blagdan: Dan republike, 23. ožujka (1956).
Političke stranke
Pakistanski pokret za pravdu (Pakistan Tehreek-e-Insaf – akronim PTI), osnovan 1996., stranka je centra. Na izborima 2002. osvaja jedno mjesto u parlamentu, bojkotira izbore 2008., na izborima 2013. treći je po broju zastupnika (iza PML-a i PPP-a), a pobjeđuje na izborima 2018 (osvaja relativnu parlamentarnu većinu i predvodi koalicijsku vladu). Vođa stranke je Imran Khan (premijer od 2018). Pakistanska muslimanska liga (Pakistan Muslim League – akronim PML), osnovana 1962., konzervativna je stranka. Nakon razdoblja vojnih uprava izmjenjivala se na vlasti s PPP-om. Od kraja 1980-ih vodeća stranačka osoba postaje Nawaz Sharif (premijer 1990–93., 1997–99. i 2013–17). U oporbi je nakon izbora 2018 (druga po broju zastupnika, iza PTI-ja). Pakistanska narodna stranka (Pakistan People’s Party – akronim PPP), osnovana 1967., stranka je lijevoga centra (zastupala je varijantu islamskoga socijalizma. Na vlasti se izmjenjivala s PML-om. Vodeće stranačke osobe bili su Zulfikar Ali Bhutto (predsjednik republike 1971–73., premijer 1973–77) i Benazir Bhutto (premijerka 1988–90. i 1993–96). Početkom 1990-ih stranka je odbacila većinu socijalističkih ideja i ideološki se primaknula socijaldemokratskomu centru. Vladajuća je stranka 2008–13. a potom je u oporbi (nakon izbora 2018. treća je po broju zastupničkih mjesta). Članica je Socijalističke internacionale.
Književnost
U kulturnom, jezičnom i književnom pogledu današnji Pakistan dijeli zajedničko naslijeđe sa širim prostorom Indijskoga potkontinenta, osobito s Indijom. Od novoindoarijskih jezika (→ indija, jezici) u njem se, osim službenoga urdskog jezika, govore još bengalski, pandžapski (zapadnopandžapski), lahndski, belučki i paštunski. Znatna književnost nastajala je osobito na urdskome, koja je također dio zajedničkoga naslijeđa, a i dio suvremene indijske književnosti (→ indija, književnost). Nakon propasti britanske Indije i podjele zemlje na Indiju i Pakistan, kada su u kolovozu 1947. milijuni muslimana iz Indije bježali u Pakistan, a milijuni hinduista s prostora novonastaloga Pakistana u Indiju, dogodila se humanitarna katastrofa golemih razmjera, koja je svojom tragičnošću trajno zaokupila pisce. Podjela (engl. Partition) i njome izazvana stradanja glavna su tema cjelokupne književnosti u prvim desetljećima nakon stjecanja neovisnosti, o čem je zapaženo pisao književnik Saadat Hassan Manto (Sa’ādat Ḥasan Mantō; 1912–55) i drugi. Traganje za vlastitim, pakistanskim identitetom druga je velika tema književnosti, koju je započeo već Muḥammad Iqbāl, a o kojoj je književnica Qurratulain Hyder (Qurratu ’l-’Ayn Haidar; 1927–2007) napisala paradigmatičan roman »Vatra na rijeci« (»Aag ka Darya«, 1957). Rasprave o naravi pakistanske književnosti, njezinim korijenima i emancipaciji od indijskoga naslijeđa, dovele su i do oživljavanja tradicionalnih pjesničkih formi (gazal) i sufijskoga pjesništva, ali i do traganja za novim oblicima. Istaknuti su književnici (na urdskome): Faiz Aḥmad Faiz (1912–84), Azīz Aḥmad (1914–78), Muḥammad Ḥasan ’Askarī (1922–78), Nasīr Kazmi (1925–72), Intizar Husain (1926–2016), Jilani Kamran (1926–2003), Habib Jalib (1928–95), pjesnikinje Fahima Riaz (r. 1946), Parveen Shakir (1952–94) i drugi, na pandžapskome Ahmad Rahi (1923–2002) i drugi, belučkome Tawfiq Raqat (r. 1927) i drugi. Velik broj pakistanskih pisaca piše i na engleskom jeziku te živi u zemljama Perzijskoga zaljeva ili na Zapadu, npr. Tariq Ali (r. 1943) i drugi.
Likovne umjetnosti
U trećem tisućljeću pr. Kr. u dolini rijeke Inda nastala je tzv. indska civilizacija s ruševinama naselja Mohenjo Daro i Harappa, koja je trajala do invazije Arijevaca oko 1500. pr. Kr. U VI. st. pr. Kr. u budističkim se izvorima spominje kultura Gandhara (dosegnula vrhunac u gandharskoj umjetnosti). Od III. st. pr. Kr. do II. st. na tom su se području miješali različiti stilski elementi, od indijskih, preko helenističkih, grčko-rimskih do iranskih. Između 320. i 540. prevladavali su utjecaji indijskoga razdoblja Gupta, u kojem se kristalizirala hinduistička kultura; od XIII. st. prodirao je islam, koji je u Mogulskom Carstvu (XVI–XVII. st.) ostvario vrijedna umjetnička djela, osobito u graditeljstvu (stara gradska jezgra okružena gradskim zidinama, Vazir Khanova i Aurangzebova džamija te vrtovi Shalimar u Lahoreu). U XIX. st. za britanske okupacije prodirali su europski utjecaji, koji se do danas miješaju s lokalnom likovnom tradicijom. Izgradnja i urbanizacija glavnoga grada Islamabada započela je 1961., a na njoj su radili glasoviti svjetski arhitekti (K. A. Doksiadis, Edward Durell Stone i G. Ponti). – Od muzejâ ističu se Središnji muzej, osnovan 1864. u Lahoreu (zbirka stare indijske skulpture, islamske umjetnosti, etnografska), i muzej na lokalitetu Mohenjo Daro (osnovan 1925).
