ozon (njem. Ozon, prema grč. ὄζειν: mirisati), alotropska modifikacija kisika s tri kisikova atoma u molekuli, O3. U čistom stanju to je modrikast plin, koji se na –111,9 °C kondenzira u kapljevinu modroljubičaste boje. Ima karakterističan, jak miris (sličan mirisu klora), koji se osjeća i u velikom razrjeđenju. U vodi je znatno topljiviji od kisika. Koncentrirane su otopine ozona eksplozivne. Ozon se na sobnoj temperaturi sporo, a na visokoj temperaturi brzo raspada uz oslobađanje kisikova atoma, pa je zbog toga najjače poznato oksidacijsko sredstvo: oksidira sve metale osim zlata, platine i iridija, uništava mnoge organske boje, ubija bakterije; u dodiru s ozonom zapale se eter, alkohol i mnoge organske kapljevine. Ozon se zato rabi za izbjeljivanje (ulja, masti, voskova, celuloze, papira, tekstila), za dezinfekciju pitke vode, za osvježavanje i dezinfekciju zraka i dr. Ozon nadražuje dišne organe, veće količine uzrokuju krvarenje iz nosa i glavobolju.
Ozon se može dobiti u ozonizatoru propuštanjem kisika ili zraka kroz područje električnog izbijanja, pri čem nastaje plinska smjesa koja sadrži do 15% ozona. Čisti ozon dobiva se ukapljivanjem te smjese i njezinom frakcijskom destilacijom. Većina ozona u prirodi postoji u višim dijelovima atmosfere (→ ozonski omotač), gdje se neprekidno stvara djelovanjem ultraljubičastoga zračenja na kisik, ali se i raspada. Ozonski omotač ima iznimnu važnost za život na Zemlji, jer sprječava da velik dio štetnog ultraljubičastoga zračenja dopre do Zemljine površine (→ ozonske rupe). Osim u atmosferi, ozon na Zemlji nastaje djelovanjem Sunčeva zračenja na ispušne plinove, što ima štetne biološke posljedice te mijenja svojstva materijala organskoga podrijetla kao što su guma, koža, tekstil, boje i lakovi, oštećujući ih i smanjujući im vijek trajanja.
