otonska umjetnost, razdoblje u razvoju njemačke umjetnosti, za vladavine Otona I. Velikoga, Otona II. i III. te Henrika II. Svetoga (oko 960–1024). Otonska umjetnost nastavak je karolinške umjetnosti, s jačom sastavnicom bizantskoga utjecaja, osobito nakon ženidbe Otona II. grčkom princezom Teofanom, 972 (tzv. otonska renesansa, između 973. i 1002). Istaknuto središte kulturnog i umjetničkoga djelovanja bio je benediktinski samostan Reichenau. U tom su se razdoblju uglavnom gradile crkve bazilikalnoga tipa s dvama korovima i dvama transeptima sa zvonicima (Sv. Pantaleon u Kölnu, 953; Sv. Cirijak u Gernrodeu, 961; Sv. Mihael u Hildesheimu, 1010–33., na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine; kapela sv. Bartolomea u Paderbornu, 1017., djelo bizantskoga graditelja, preteča gotičke dvoranske crkve tzv. Hallenkirche). Najvažnije kiparsko djelo toga razdoblja brončane su vratnice sv. Bernwarda (1015) i Bernwardov stup (poslije 1015) u Hildesheimu. Monumentalno zidno slikarstvo poznato je samo u svojem neznatnom dijelu (dio zidnih slika u crkvi sv. Jurja u Oberzellu, druga polovica X. st.). Bizantski utjecaj najjasnije je izražen u minijaturnom slikarstvu (Utin evanđelistar, oko 1000–20; Evanđelistar sv. Bernwarda, 1011; Codex aureus Epternacensis, 1020–30). Minijature su uglavnom nadahnute idejom povijesne misije i veličine Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti (portreti careva i članova njihovih obitelji te personifikacije zemalja kojima su oni vladali). Sitna plastika u bjelokosti nastavila je tradiciju iz karolinškoga doba, a u zlatarstvu su ostvarena najznačajnija djela otonske umjetnosti (antependij iz Basela, oko 1020). U književnosti se ističu djela pjesnikinje Hrotsvith.