Nižinski (Nižinskij [n’iž'nsk’ij]; Nieźiński, Nijinsky), Vaclav Fomič, ruski baletni plesač i koreograf poljskog podrijetla (Kijev, 12. III. 1889 – London, 8. IV. 1950). Carsku baletnu školu završio u Sankt Peterburgu, gdje je angažiran 1907 (Marijinskij teatr). Bio je partner Ane Pavlove i Olge Preobraženske. Godine 1909–14. bio je solist trupe Ballets russes Sergeja Pavloviča Djagileva. Plesač izvanredne tehnike i skokova, istaknuo se interpretacijama uloga u bijelim baletima i u baletima Mihaila Mihailoviča Fokina: Armidin paviljon (N. N. Čerepnjin, 1907), Les Sylphides (F. Chopin, 1909), Karneval (R. Schumann, 1910), Šeherezada (N. A. Rimski-Korsakov, 1910), San o ruži (C. M. von Weber, 1911) i Petruška (I. Stravinski, 1911). Prvu je koreografiju, Poslijepodne jednoga fauna (C. Debussy), ostvario 1912. na nagovor Djagileva. U njoj je plesao naslovnu ulogu služeći se novim stilom pokreta koji u to doba nije bio prihvaćen kao ni druge njegove koreografije, Igre (Debussy) i Posvećenje proljeća (Stravinski) 1913. Unatoč početnomu nerazumijevanju, danas su ta djela vrlo cijenjena. Za I. svjetskog rata obolio je od duševne bolesti. Posljednji su mu pokušaji profesionalnoga djelovanja Till Eulenspiegel (R. Strauss, 1916) s trupom Ballets russes u New Yorku i predstava koju je nazvao Vjenčanje s Bogom u Saint-Mauriceu 1919. Godine 1936. objavljen je Dnevnik Vaclava Nižinskoga (The Diary of Vaslav Nijinsky), a 1971. Maurice Béjart postavio je balet Nižinski, božji klaun.
