meteorološki satelit, Zemljin umjetni satelit za snimanje i mjerenje meteoroloških podataka u realnome vremenu radi prognoze vremena te određivanja sastava Zemljine atmosfere i meteoroloških elemenata na površini Zemlje. Meteorološki sateliti snimaju slojeve oblaka, mjere temperaturu i vlažnost atmosfere, temperaturu Zemljine površine, određuju granice vode, vlažnih područja, snijega i leda, bilježe požare, učinke zagađenja, ozonske rupe, polarnu svjetlost, te mjere tok protona i elektrona emitiranih sa Sunca. Posebno su važni jer omogućuju i prikupljanje meteoroloških podataka s balona, plutača i automatskih meteoroloških postaja te njihov prijenos do meteoroloških središta za obradbu podataka. Sastoje se od prostorno stabilizirane platforme (žiroskopski ili troosno) s instrumentima, komunikacijskoga sustava za prijam, obradbu i odašiljanje podataka, sunčanih baterija kao izvora električne energije (snage oko 1 kW) te mjernih instrumenata. Vijek aktivnoga rada satelita najčešće je određen rezervama raketnoga goriva koje se troši na održavanje njihova preciznoga položaja. Sateliti su opremljeni videokamerama koje snimaju u vidljivom i infracrvenom spektralnom području, radiometrima za mjerenje okomitoga temperaturnog profila atmosfere, sustavima za sondiranje atmosfere i promatranje protoka elementarnih čestica u okolišu satelita. Prvi meteorološki satelit TIROS lansiran je 1. IV. 1960.
Dvije su osnovne vrste meteoroloških satelita. Geostacionarni sateliti, npr. GOES, GMS i METEOSAT, na visini od približno 36 000 km iznad ekvatora svakih pola sata snimaju stanje Zemljine atmosfere i Zemlje u nekoliko spektralnih područja. Takvih šest satelita u razmaku od 60 geografskih duljinskih stupnjeva opasuju cijelu Zemlju, a slike koje šalju postale su sastavnim dijelom svakodnevne analize i prognoze vremena te uz praćenje vremenskih promjena omogućuju i otkrivanje područja nastajanja opasnih tropskih ciklona, uragana i tajfuna. Europska svemirska agencija lansirala je dvanaest satelita METEOSAT, koji pretražnim radiometrima daju slike u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra.
Meteorološki sateliti druge vrste gibaju se polarnom putanjom nagnutom pod kutom od približno 60° prema ekvatoru. Nalaze se na visini od 800 do 1000 km i za obilaska Zemlje snimaju svakih 90 do 100 minuta i polarna područja, koja zbog Zemljine zakrivljenosti nisu prikladno pokrivena geostacionarnim satelitima. Ovamo se ubrajaju američki sateliti NOAA, ruski METEOR, te europski METOP. Ta vrsta satelita ima velik broj detektora za snimanje različitih dijelova spektra, pa se dobivaju ne samo slike veće oštrine i razlučivanja već i podatci o vertikalnom profilu temperature i vlage u atmosferi, gibanju oblaka i dr., što je osobito značajno za otkrivanje stanja i promjena u onim dijelovima Zemlje (oceani, pustinjska i polarna nenastanjena područja) gdje nema redovitih mjerenja atmosfere pri tlu i u visinama. – U Hrvatskoj se Državni hidrometeorološki zavod pri izradbi meteoroloških prognoza koristi podatcima dobivenima satelitom METEOSAT.
