Lobačevski (Lobačevskij) [ləbač’e'fsk’ij], Nikolaj Ivanovič, ruski matematičar (Nižni Novgorod, 1. XII. 1792 – Kazanj, 24. II. 1856). Diplomirao (1811) na Sveučilištu u Kazanju gdje je i radio, bio profesor (od 1816), dekan (1820–27) i rektor (1827–45). Pokušao je, poput mnogih drugih, dokazati Euklidov postulat o paralelama, ali je ubrzo uvidio uzaludnost takvih pokušaja. U svojim je istraživanjima najprije obradio onaj dio geometrije koji se može izvesti bez upotrebe petog Euklidova postulata i tako definirao, kako se katkada naziva, apsolutnu geometriju. Zatim je dokazao da se pretpostavka o tome da je u ravnini kroz jednu točku izvan pravca moguće povući više pravaca, koji zadani pravac ne presijecaju, ne može dovesti u proturječnost i da se, štoviše, polazeći od te tvrdnje, može logički razviti cijela jedna geometrija, različita od euklidske geometrije. Iako ga je stalno pratilo nerazumijevanje suvremenika, Lobačevski je svoju teoriju i dalje razvijao i primjenjivao. Rezultat toga rada, njegovo otkriće hiperboličke neeuklidske geometrije, ide u red najvećih otkrića u povijesti matematike, ali je priznanje stiglo tek 12 godina nakon njegove smrti, kada je Eugenio Beltrami pokazao da geometrija Lobačevskoga vrijedi na posebnoj plohi nazvanoj pseudosfera. Geometrija Lobačevskoga bila je primijenjena u različitim granama matematike i u teorijskoj fizici. Lobačevski je dao vrijedne radove i u drugim granama matematike, npr. metodu za približno rješavanje algebarskih jednadžbi (metoda Lobačevskoga). U povodu stote obljetnice njegova rođenja utemeljena je Nagrada Lobačevskoga za djela iz neeuklidske geometrije. Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Lobachevsky) i planetoid (1858 Lobachevsky).
