L’Huillier [lɥijẹ'], Anne, francusko-švedska fizičarka (Pariz, 16. VIII. 1958). Diplomirala je 1980. na École normale supérieure i doktorirala 1986. na Sveučilištu Pierre i Marie Curie u Parizu i u istraživačkom središtu Povjerenstva za atomsku energiju (Commissariat à l’énergie atomique, CEA) u Saclayu gdje je iste godine dobila stalnu poziciju istraživačice. Radila je kao postdoktorandica u Tehnološkom Institutu Chalmers u Göteborgu u Švedskoj (1986–88), na Sveučilištu Južna California (USC) u Los Angelesu (1988–93), te kao gostujuća znanstvenica u Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore u Californiji (1993–95). Od 1995. profesorica je na Sveučilištu Lund u Švedskoj.
Ranih 1980-ih istraživala je djelovanje infracrvene laserske svjetlosti na ionizirane plemenite plinove i uočila generiranje visokih harmonika laserske svjetlosti u plinu. Otkrila je da jakosti visokih harmonika ostaju gotovo jednake od 5. do 33. harmonika. Početkom 1990-ih teorijski je objasnila rezultate pokusa: laserski impuls privlači elektrone koji okružuju atom, a kada impuls nestane, elektroni, vraćajući se na početni položaj, emitiraju visokofrekventne svjetlosne valove. U nastavku istraživanja oblikovala je svjetlosne impulse duge desetke ili stotine atosekundi.
Članica je Kraljevske švedske akademije znanosti (od 2004), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 2018) i rimske Accademia Nazionale dei Lincei (od 2021). Za eksperimentalne metode koje omogućuju generiranje atosekundnih impulsa svjetlosti pogodnih za proučavanje dinamike elektrona u tvari dobila je, s Pierreom Agostinijem i Ferencom Krauszom, Nobelovu nagradu za fiziku 2023. (→ atosekundna fizika)
