Lenard [le:'nart], Philipp, njemački fizičar (Bratislava, 7. VI. 1862 – Messelhausen, 20. V. 1947). Doktorirao je 1886. na Sveučilištu u Heidelbergu. Radio je na sveučilištima u Heidelbergu (1886–89., 1896–98. i 1907–32), Budimpešti (1889–92), Bonnu (1892–94), Breslauu (danas Wrocław) (1894–95), Aachenu (1895–96) i Kielu (1898–1907).
Istražujući katodno zračenje otkrio je da ga tanki listići metala apsorbiraju ovisno o gustoći materijala, bez obzira na kemijsko podrijetlo, te da apsorpcija opada s povećanjem brzine katodnoga zračenja. Također je 1899. otkrio da svjetlosno zračenje može na obasjanoj površini metala izazvati pojavu katodnoga zračenja, tj. da svjetlost može izbaciti elektrone iz metala (→ fotoelektrični efekt). Pokazao je da je broj izbačenih elektrona razmjeran energiji upadne svjetlosti, dok njihova brzina ovisi samo o frekvenciji upadne svjetlosti. Otkrio je da za svaki metal postoji granična frekvencija svjetlosnoga zračenja ispod koje se fotoelektrični efekt ne događa, ma kako jak bio izvor svjetlosti, i da fotoelektrični efekt započinje u nemjerljivo kratku vremenu nakon obasjavanja uzorka svjetlošću (1902). Proučavao je prirodu i podrijetlo spektralnih linija, fosforescenciju i električnu provodnost plamena, a bavio se i teorijom relativnosti te je otkrića u modernoj fizici umjesto teorijom relativnosti i kvantnom mehanikom objašnjavao teorijom etera i atomskim modelom Johannesa Starka. O tim je temama pisao u knjigama O katodnim zrakama (Über Kathodenstrahlen, 1906), Kvantitativni podatci o katodnim zrakama svih brzina (Quantitatives über Kathodenstrahlen aller Geschwindigkeiten, 1918), O načelu relativnosti, eteru i gravitaciji (Über Relativitätsprinzip, Äther und Gravitation, 1918). Antisemit i pristaša nacizma, smatrao je da je znanost, kao i ljudsko djelovanje općenito, određena rasom i nacijom te da najbolje preduvjete za proučavanje prirode ima tzv. arijevska rasa, a te teze razvidne su u djelima Veliki prirodoslovci: povijest istraživanja prirode u biografijama (Grosse Naturforscher: eine Geschichte der Naturforschung in Lebensbeschreibungen, 1929) i Njemačka fizika u četiri sveska (Deutsche Physik in vier Bänden, 1936) u kojima se bavi klasičnom fizikom.
Za istraživanje katodnoga zračenja i utvrđivanje njegovih svojstava, što je bitno utjecalo na razvoj elektronike i nuklearne fizike, dobio je Nobelovu nagradu za fiziku (1905).
